Ry Cooder
Pull Up Some Dust And Sit Down
(Nonesuch/Dancing Bear)
Vremena su teška – a teška vremena, kako kaže Ry Cooder, „zahtijevaju potpuno novu vrstu protestne pjesme”. Doduše, na albumu Pull Up Some Dust And Sit Down ima protestnih pjesama koliko hoćete, no one su uglavnom smještene u kontekst glazbe kakvu je legendarni gitarist, pjevač, autor i svojevrsni muzikolog, bolje i maštovitije istraživao tijekom prve polovine sedamdesetih.
Naravno, to ne znači da je Cooder snimio loš album; napokon, njegovi odavno postavljeni standardi toliko su visoki da se kvaliteta teško može spustiti ispod granice barem solidnog, no Pull Up Some Dust zasigurno ne donosi onoliko uzbuđenja koliko to sugeriraju osvrti poluinformiranih recenzenata koji (kao i u slučaju precijenjenih albuma Toma Waitsa) u silnom strahu da ne ispadnu neuki, pišu panegirike i onda kad čovjek to naprosto ne zaslužuje. Nakon kalifornijske trilogije – Chavez Ravine (2005), My Name Is Buddy (2007), i I, Flathead (2008) – Cooder je odlučio snimiti album lišen čvrstog narativnog okvira i naprosto isporučiti zbirku pjesama koje, više no ikad dosad, odražavaju njegovu povišenu socijalnu osjetljivost spram društvene nepravde s kojom se svakodnevno susreće običan čovjek. Rezultat je album velikih tema, ali obrađenih s dozom satiričnih zahvata i zrnom cooderovskog humora na kakav smo navikli još od vremena remek-djela Into The Purple Valley i Paradise and Lunch. Kolaž gospela, rocka, močvarnog bluesa („John Lee Hooker For President” – treba li ovome komentar?), funka, prašnjavog folka i meksičke tradicionalne glazbe u kombinaciji s trpkim tekstovima koji se na milenijski novi način naslanjaju na tradiciju Woodyja Guthrieja (uz izravne aluzije poput „This land should have been our land”) još je uvijek vrijedan svakog proučavanja, baš kao i ostatak (ili većina) njegovog back-kataloga. Jedina je razlika u tome što će Pull Up Some Dust And Sit Down u svakoj usporedbi izvući kraći kraj. Drugim riječima, ovo je rutinski dobar album za Cooderove stare fanatike; želite li se doista uvjeriti u njegovu genijalnost, nabavite bilo koje ostvarenje iz razdoblja od 1970. do 1979, uz djelomičan oprez kod naslova Jazz i Bop Till You Drop.
