S3ngs
Costa S3ngsia
(OSA media)
Tri su godine prošle od albuma prvijenca zagrebačkih indie rock prvoboraca koji su nakon toga nanizali pošten broj koncerata diljem regije i pristojno vrćenje singlova “Disciplina” i “Univerzalka” na radio postajama.
Njihov debut album, “Moderno trijezan”, demonstrirao je njihov nepatvoreni urbani (da ne kažem purgerski) senzibilitet i talent da ubodu dobru pjesmu (“Fakin zrak” svojom himničnošću i fantastičnim stihovljem je najbolji primjer), a pritom nisu skrivali svoje oduševljenje trenutnim (uglavnom britanskim) glazbenim strujanjima.
U međuvremenu su dodali novog gitarista koji vizualno podsjeća na Alena Kraljića (ex- Pips, Chips &Videoclips), okrenuli su se nešto mekšim glazbenim formama i odlučili uz dobitnu kombinaciju basa, bubnja i gitara dodati blage orkestracije, klavijature i trubače. Prvo su lansirali poletni, gitarski orijentiran singl “Dođi” (koji je krasio i zanimljiv spot u režiji Luke Hrgovića), a zatim ljetnu “Na more” (koju je pratio poprilično duhovit spot također u režiji Luke Hrgovića).
Novi album je ambiciozniji, zreliji i (ruku na srce) mjestimice suviše mlak. Pjesme poput “Hodao on (Brida)”, “Polomiš sve” i “Japan” spadaju u tu kategoriju mlakih, anemičnih pjesama zbog čijih bi se stihova i predvidivih, da ne kažem generičnih aranžmana S3ngse nepravedno bacilo u lonac s kojekakvim pop rock pobačajima kojima je mjesto na predizbornim koncertima i bijelim šatorima.
Na svu sreću, ostatak pjesama formira čvrstu kičmu koja album izdiže iz bezoblične smjese hrvatske pop i rock scene. “Što su jutros napravile” prodire tamo gdje redikuli poput Dubioza Kolektiva ne mogu, čak i kad pred kraj pjesme bacaju onu pomalo otrcanu “no pasaran” (aluzija na Haustorove “Sejmene”?). Sjeta, nježnost, dirljiv i naivan tekst (“kakav je to jalovi svijet pitaš se jer vidiš drukčije”) te predivni gudački i trubački aranžmani krase pjesmu “Ljudi su grubi” koja figurira kao svojevrsni nastavak pjesme “Fakin zrak”.
“Costa S3ngsia” demonstrira zrelost i kohezivnost koja nikako nije u skladu s njihovim godinama, a ambicioznost projekta podsjeća na Pipse u doba “Fred Astairea” i “Boga” i otvara bendu novi teren. Možemo se žaliti što nisu zadržali svoj 1,2,3-gitarska paljba-šakom u oko princip, no sasvim je prirodno da bend koji već sedam godina pluta Sargaškim morem hrvatske glazbene scene gaji nadu da će svirati u većim dvoranama i od svog sviranja zarađivati (barem) za režije. Ako ne i za burek na povratku doma nakon dugog izlaska.
