Seine
EP
(Self-released)
Ne znam za mnogo kantautora i kantautorskih projekata u regiji koji imaju toliko prepoznatljiv autorski žig kao dvojac iz Seinea, inače Ivan Ščapec (Ivča) i Tena Rak iz Vlaste Popić. Seine je, doduše, formiran prije. Isprva je tinejdžer Ivča solo svirao, kasnije mu se Tena pridružila na harmonici i perkusijama.
Sklonost bizarnom, blagi infantilizam i lucidnost krasili su rano stihovlje Seinea, dakle pjesme nastale do 2009, koje su pak objavili tek 2011. Tri godine poslije Seine konačno izbacuje novi materijal u produkciji Vlastinog basista Miše. Uradak je manje blesavo zaigran, ali svakako mnogo zreliji.
Nakon preslušavanja njihove nevelike cjelokupne diskografije čovjeku bude žao što ovaj dvojac nema više vremena posvetiti se svom akustičnije projektu. Kao i u slučaju novog materijala Vlaste Popić, kod Seinea dolazi do nešto “zrelije” tematike i gubljenja iluzija.
To je možda i najočitije i najizravnije u pomalo rezigniranoj, molski nastrojenoj pjesmi “Lignje” (koja me, iz nekog sasvim suludog razloga podsjetila na određene akustičnije numere Modest Mousea) u kojoj Ivča pjeva: “brod nam tone/spašavajmo poltrone/ostali neka rone”. Slika utapanja provlači se kao leitmotiv i u “Krivoj riječi”, vjerojatno najboljoj pjesmi na ovom kratkom EP-u. Sjeta i zebnja vas opale lopatom po glavi kad Ivča otpjeva: “a šavove što nisu cijeli/već će netko/da zakrpa”. Šizofrena, flamencom prošarana i isprekidana “Visoke Kuće” diže dlake na kosi, dok nježna, titrava “Ljubav” služi kao protuotrov i vjerojatno je najbolja pjesma koja je Ivči iscurila iz pera na papir.
I dok četiri nova uratka možda nisu toliko zarazna kao neke ranije pjesme, poput urnebesne “Oprosti za Kung Fu”, duhovite “Puhovi i volovi”, hitoidne “Prava sitnica” i zadimljene “Valcer za kraj”, oni dokazuju kako je Seine i dalje među najkvalitetnijim i najinteligentnijim pojavama na kantautorskoj sceni. Možda im nedostaje komercijalni potencijal Lovely Quinces, ali Seine, kao i uratci, recimo, Denisa Kataneca (poznatiji kao Felon) pucaju na nešto sasvim drugo.
Tekstove nikako ne uzimati zdravo za gotovo. Lijepo je opet čuti materijal koji se sluša srcem isto koliko i mozgom. Čekaj, koliko je ono Ivča imao godina kad je napisao sve te pjesme? Sedamnaest? Osamnaest? Manje? Novi materijal, Seineov i Vlastin, jedva čekamo.
