SMS Deutsch
Soulman Takes Polaroids
((vlastita naklada)
)
Deutschova selekcija muzike otkriva upućenost u prevladavajuće glazbene trendove, bilo u rock muzici (Black Keysi, Jack White) ili muzici koja naginje electro strujanjima (Yeasayer, Alt-J). Sva muzika kompilacije “Soulman Takes Polaroids“ izuzetno je mondenog predznaka, što je gotovo pa kompliment.
Neke od pjesama, poput neduhovite “Let’s Dance to Joy Division“ od post-Libertines benda The Wombats i one-hit-wonder Foster the People s “Pumped up Kicks“ (iz 2010.), jednostavno naginju konfekciji. S bendovima i autorima poput Gorillaz, Black Keys, Jackom Whiteom i vječno nadahnutim Bowiejem vidimo i dozu ziheraštva, no njihove pjesme kao da kompilaciju drže na okupu i stvaraju prostora za poentiranje izvođačima poput Two Lone Swordsmen, Hot Chip i Django Django.
Kompilacija je poprilično inteligentno složena, zanimljivo je čuti međuigru Black Keysa i Gorillaza, ili Them Crooked Vulturesa s Jackom Whiteom. I dok mi smisao kompilacije u 21. stoljeću pomalo izmiče (osim ako nije stvar u onoj Bowiejevoj: “I am the DJ, I am what I play“), u ovih dvadeset pjesama svatko može otkriti nešto za što prije nije čuo, tako da je funkcija ovog izdanja pomalo edukativna. Recimo. Osim mjestimičnih izleta u konfekciju i ziheraštvo, ovoj se setlisti nema što prigovoriti.
Ako vam je senzibilitet takav. Ako volite sve što vole mladi i urbani ljudi.
RAZGOVOR S POVODOM
SMS Deutsch svoju opsesiju s glazbom kanalizira, između ostalog, i kroz izdavanje CD kompilacija u ograničenoj nakladi na kojima selektira trenutno njemu zanimljive grupe i pjesme. Ovo je već druga takva kompilacija koju smo zaprimili u manje od godinu dana pa je uzrokovala i postavljanje nekoliko pitanja samom autoru:
Koji poriv stoji iza izdavanja kompilacijskog CD-a? Je li to logična nadogradnja na vašu dugogodišnju praksu nastupanja po klubovima iza mix pulta?
Izdavanje kompilacijskih albuma je logičan nastavak na nekadašnje snimanje audio kazeta. Osim rada s tipkama play/rec i pause, jako je bitno bilo odabrati i poredati pjesme na A i B strani kazete. Mene osobno animira kombinacija informacije, edukacije i promocije.
S obzirom na to da se ne radi o raritetnim snimkama, nego pjesmama bendova i izvođača koji su iznimno poznati, i s obzirom na to da se danas lako složi playlista u bilo kakvom programu za slušanje muzike, u čemu je posebnost ovog izdanja?
Ne znam pouzdano koliko je sve to poznato onima kojima moji albumi dođu u ruke, ali sigurno kriterij za selekciju nije hit. Moj drugi album i nosi naziv “You Wanted A Hit But Maybe We Don’t Do Hits”. Meni je muzika bitna, posvećujem joj dosta vremena, istražujem pasionirano, plivam u beskrajnom oceanu i svaki dan mi se čini da sam sve dalje od obale. Naravno da svatko može složiti neku listu ili stati iza pulta, ali to ne garantira da će ono što izađe kao rezultat, odabir, set lista, imati ikakvog smisla.
Postoji li ikakav koncept iza “Soulman Takes Polaroids“? Zapravo me zanima po kojem ste principu vršili selekciju pjesama?
Koncept uvijek postoji. Dešifriranje ostavljam recenzentima.
Primjećujem odsutnost nešto žešćeg gitarističkog rocka na kompilaciji, osim možda Black Keysa i Jacka Whitea. To mi je neobično s obzirom na to da su se u zadnje dvije, tri godine pojavili prilično snažni, gitarski usmjereni bendovi poput Metza, Japandroidsa i Cloud Nothingsa. Otkud fascinacija nešto ‘mekšim’ zvukom?
Ja bih rekao baš suprotno. Zadnja kompilacija, “Soulman Takes Polaroid”, ima upravo određenu sirovost. Tu su i Them Crooked Vultures, Gary Clark Jr., ali i Django Django, Alt J, Two Lone Swordsmen koji su obradili The Gun Club,… Različiti doživljaji i interpretacije su dobrodošli. Baš sam sretan kad mogu povezati Hot Chip i rani, brutalni Black Keys, ili Citizens i Jacka Whitea. Jednako me veseli na trećoj kompilaciji, “Ludwig Kaoss” suživot D.A.F., Konk i Chris and Cosey zajedno s The Juan MacLean, Burial i Apparat. Kakav bi vi zajednički nazivnik stavili uz te izvođače? Zadnja dva albuma sam promovirao u okviru programa Leftfield, koji sam pokrenuo u Pepermintu. Pokušavam smsati mimo granica žanrova – indietronica, punk funk, dream pop, trip hip, disco not disco…
Što Vas motivira da i dalje budete u toku sa suvremenim glazbenim trendovima?
Volim muziku i interesira me, krajnje je jednostavno objasniti. Pratim nova izdanja, ali se nikad ne vežem samo za recentnu produkciju. Slušam muziku različitih stilskih pravaca, izbjegavam ladice, jedina podjela koju prihvaćam je ona na dobru i lošu. Nedavno sam imao nastup povodom 45 godina G(S)K Jabuka, gdje sam se osvjedočio da je moguće da Bauhaus, Gang Of Four i Au Paris funkcioniraju uz Yeasayer, Mgmt i LCD Soundsystem, a isto tako da su Blancmange, prvi album Tears For Fears i Cabaret Voltaire u super dijalogu s Fischerspooner, Foster The People i autoKratz.
