Snail Mail
Valentine
(Matador, 2021.)
Lindsey Jordan koja stoji iza solo indie rock projekta Snail Mail nije imala ni dvadeset godina kad je izbacila prvi album, “Lush” (2018.), koji je, bez pretjerivanja, bio jedan od albuma godine i čije hitove, poput “Pristine”, i dalje rado vrtim.
Jordan je demonstrirala za svoje (a i bilo koje druge) godine impresivne kompozitorske i stihoklepačke sposobnosti. Album je savršeno uhvatio osjećaje nakon što ti netko, blago rečeno, slomi srce na komadiće i kad toliko boli da imate osjećaj da nikad nećete preboljeti nju ili njega.
Mlada je Lindsey u međuvremenu bila i na odvikavanju zbog ovisnosti koje su, pretpostavljam, rezultat pretjerane slave u tinejdžerskim godinama. Glazba joj na “Valentine” služi, kao što je bio slučaj i na prethodnom albumu, kao ispušni ventil. Ovaj put nešto manje uspješno, što ne znači da je riječ o lošem ili osrednjem albumu. Štoviše, novim albumom utire neke nove moguće pravce kretanja i dokazuju da Lindsey Jordan ni po čemu nije one-hit wonder.
Drugi album više koketira s popom, neposredniji je, mrvicu ispoliraniji što se produkcije tiče. I dok je bolno iskren vokal i dalje u središtu pozornosti, Jordan ovaj put poseže i za toplim synthevima i sempliranjem, pritom stvarajući odmjerenu i koherentnu pop ploču. Jedina zamjerka je što ne “pušta” svoj glas češće, kao na naslovnoj pjesmi, “Valentine”, gdje zavija: “why’d you wanna erase me/ darling Valentine”. Njezin je forte uvijek bio čista, neobuzdana emocija, a ovdje to nekako izostaje na većini pjesama.
Od žestoke “Valentine”, pjesne synthom natopljene “Ben Franklin”, izvrsno aranžirane “Forever Sailing”, pa sve do posljednje, srcedrapajuće (“isn’t it strange the way it’s ust over/ no late night calls/ You’re not here to walk me to my door/ Now I just love you more”) “Mia”, Lindsey Jordan drži razinu i tjera vas da je iznova preslušate. “Don’t cry, I’ve got to grow up now“, pjeva na posljednjoj pjesmi. Bome joj je pošlo za rukom odrasti i pritom snimiti još jedan vrlo dobar album.