The Black Keys
El Camino
(Nonesuch)
Bez dubljeg kontempliranja, na sedmom albumu dua iz Akrona najlakše je primijetiti brzinu. Oduvijek su se bavili teškim garažnim rockom, sirovim i prljavim u dobrom smislu te riječi, ali im se glazba uglavnom valjala u sporim, odrezanim ritmovima. Na prethodnom Brother čuje se i stari R&B i Stax soul, malo groovie glazbe, El Camino je jednostavno ubacivanje u brzinu više.
Pjevač i gitarist Dan Auerbach skrušeno je priznao kako je poriv za tim manje artističke, a više praktične naravi. Brother se dobro prodao, sviraju pred sve više ljudi, osjećaju njihovu pažnju i to ga je prema vlastitim riječima počelo činiti tjeskobnim.
Drugim riječima, htjeli su dodati nešto “mišića” i brzine novim pjesmama da se na koncertima ljudi bolje zabave. Čini se da će se i ljudi koji kupuju njihove CD-e bolje zabaviti jer je El Camino zaista mala adrenalinska bomba, najenergičniji album benda dosad. Dobra je vijest da se brzinom ne maskira autorska ispraznost, opet smo dobili tucet idejno vrlo svježih pjesama. Još je bolja da ovdje nema “fillera”, s neodoljivim gitarskim rifovima i “catchy” refrenima, teško se odlučiti koju bi od pjesama trebalo izabrati za slijedeći singl. Provjereni osjećaj za ritam producenta Danger Mousea (a i njegova kontribucija na klavijaturama), sigurno nije odmogao u postizanju takvog dojma.
Dakako, The Black Keys ne žele pobjeći od osnovne ideje garažnog rocka, ali sad su, po drugi put poslije albuma Brother, pokazali novu dozu autorske samouvjerenosti. Poslovičnu sjetu zamijenili su gotovo sexy refrenima, čak i sa ženskim pratećim vokalima, obogaćujući zvučnu sliku udaraljkama, sočnim klavijaturama, pljeskanjem. Gitarski rifovi su razigraniji, ponekad bliski glam rocku kao u “Gold On The Ceiling” ponekad u hard-rocku na način da ni Led Zeppelin ne bi bilo pretjerano spomenuti u tom slučaju (Little Black Submarines), ponekad su samo lagana pratnja retro-soul refrenu kao u “Stop Stop”…
Ali, dok je kod mnogo bendova današnjice eklekticizam zapravo eufemizam za kopiranje, u slučaju novog albuma The Black Keys spomenute usporedbe su tek labava ilustracija da se okvirno opiše o čemu je zapravo riječ. Istina je da su sa svojim sedmim albumom dosegnuli možda više unikatnosti i autorske distance od bilo čega što se moglo i može čuti, negoli je to bio slučaj kad su se kretali u strogo omeđenim granicama garažnog bluesa.
