The Delines
Imperial
(El Cortez, 2019.)
Prvo su likovi alt-country ikone Willyja Vlautina prešli iz pjesama njegova solidnog matičnog bend Richmond Fontaine u njegove odlične romane (“Motel Life”, “Lean On Pete”, “The Free”, “Northline”, “Don’t Skip Out on Me”, preporuka, za svaki) iz kojih sada prelaze u također odlične pjesme grupe The Delines, u kojoj je za pripovjedačku izvedbu zadužena pjevačica Amy Boone.
Naime, Vlautin se u posljednjih desetak godina u američkom književnom polju isprofilirao u jednog od zanimljivijih realista, nakon čega je raspustio Richmond Fontaine (istini za volju, nikada nije bio osobiti pjevač, što i sam odmah priznaje). Ali u oba medija ostao je vjeran istoj tematici (radničko-klasnom ambijentu suvremena američke provincije).
Također, u međuvremenu je napredovao i kao kantautor, što potvrđuje sjajan (treći) album nove grupe u kojoj Vlautin piše stihove i slaže aranžmane. I dok je u prvom bendu zvučnu podlogu toplih priča o ljudima koji svoje raspadnute živote svejedno nekako drže na okupu bila americana matrica devedesetih, u The Delines Boone slične priče pripovijeda sporije na podlozi mekanog, profinjenog južnjačkog soula. Glas joj je i dubok i osjećajan, idealno se uklapa u širu konceptualnu sliku, sve funkcionira bez greške.
Uvodna stvar “Cheer Up Charlie” – u kojoj nesretni Charlie ne zna što bi sam sa sobom, usamljen i rastavljen, s klimavim statusom na poslu (na doku) – može poslužiti kao foršpan ostatka albuma. Samo što prijelaza između foršpana i “pune” verzije nema, što je u ovom slučaju, dakako, jako dobra stvar.
