The Gaslight Anthem
Get Hurt
(Island, Universal Records 2014.)
Kada sam pisao o nedavnom koncertu Gaslight Anthema u zagrebačkoj Tvornici, naglasio sam kako se tranzicija koju je zvuk ovih punk-rockera doživio kroz godine ironično može usporediti s odlukom frontmena Briana Fallona da proda robusni Dodge Challenger s kojim se koćoperio po Asbury parku, i zamijeni ga Volkswagen monovolumenom.
U tom smjeru je nekako i krenula njihova glazba; od snage i frajerskog šmeka Challengera došli su do pragmatičnog i praktičnog rokenrola, koji nekako ide s odlikama njemačkog obiteljskog vozila.
Razvod nakon deset godina braka ostavio je trag na Brianu, a to je tiho propadanje također ostavilo jedan kontinuirani pečat na njihovom poimanju glazbe.
Zaokret je došao uz “American Slang”; njihov možda i najeklektičniji album iz 2010. godine predstavljao je prvi znakoviti odmak od klasičnog melodičnog punk-rocka s tekstovima u kojima su nosili “srce na rukavu”, pjevajući – kako to recentno sami vole imenovati – “pjesme o Mariji i klasicima s radija”. Te 2010., kao i 2012.
Kada su izdali “Handwritten” svjedočili smo naličju benda koje je bilo ispoliranije, profiliranije i sigurnije u rokenrol vodama. Oni koji Gaslight Anthem perfidno gledaju kao tek nekakav side show, klince koji su fino prodali svoju opčinjenost Springsteenom – što je apsolutni nonsens iz više razloga – tada su sasuli paljbu i amenovali svoju pravovjernost upravo isticavši singlove s te ploče kao primjer svojih teza.
No, Fallon je na sve to; na tabloidne priče o omekšavanju, razvodu, depresiji odgovorio stihom u “Stay Vicious”, uvodnoj pjesmi s njihovog najnovijeg albuma, “Get Hurt”: “So won’t anybody take my hand? And won’t anybody ease my ache? I still love rock and roll, and I still call somebody baby“. Svoj eskapizam je, kako i priliči umjetničkoj duši, pronašao u svojoj glazbi.
Ono po čemu “Get Hurt” najneugodnije iznenađuje je dojam u kojem se upravo na ovom albumu najviše profilira nekakav gorki okus u ustima s obzirom na sterilnost pjesama. Istina, “Handwritten” se često opisivao kao njihov najradiofoničniji album, ali “Get Hurt” se iščekivao baš iz razloga što je sam bend najavljivao isti kao nekakav prijelomni album. Ništa neobično, s obzirom na dešavanja oko Fallona, s pravom smo gledali na “Get Hurt” kao pospješenu varijantu izvedbi koje je nudio s Horrible Crowesima.
Zauzvrat smo dobili jedan sasvim mlaki rokenrol album, što je generalno za njihov standard i dalje sasvim solidno, ali ako se baziramo striktno na njihovu karijeru – “Get Hurt” kao da je jednostavno dovršen prerano. Naravno, neizbježno je locirati hit-singlove poput “Dark Places”, legitimne nasljednice “Backseat” hitčine s “The ’59 Sound”, ili predivne balade “Break Your Heart”, ali generalno to sve zvuči kao da je Fallon svoju tamu i duševni (ne)mir prezentirao više pritisnut nekakvim očekivanjima i rokovima, nego što je to napravio iz puke katarze.
Svakako, ako se smatrate makar i letimičnim ljubiteljem glazbe sličnog senzibiliteta, “Get Hurt” ne smije proći nezapaženo dok rekapitulirate diskografsku 2014. godinu. Možda je album ostavio tvrdokorne fanove dosadašnjeg rada benda pomalo i razočaranim, ali s druge strane iznimno je utješno vidjeti kako Fallon i dalje posjeduje kreativni implus, te da će ga isti natjerati da uz smješak na licu isporučuje neke nove pjesme koje na koje će mnoštvo trošiti grla stisnutih šaka.
