The Libertines
Anthems for Doomed Youth
((Harvest/Virgin EMI, 2015.))
Vijest o novom albumu Libertinesa, benda koji je, oprostite na guranju sebe u prvi plan, bio iznimno popularan u mojoj generaciji, nije dočekan s tolikim oduševljenjem. Razloga je više, krenimo redom.
Prvi je deset godina diskografske pauze. Dodajmo na to komplicirani odnos dvojice frontmena, Carla Barata i Pete Dohertyja, te mediokritetska solo izdanja Barata i Dohertyjev problematičan odnos s drogama i stvarnosti, i dobijemo sasvim dovoljno razloga za brigu. Nitko ne želi da mu se uništi uspomena na bend koji se fanatično preslušavao u formativnim godinama.
Najavnim singlom, “Gunga Din”, nada se nanovo javlja. Spot u kojem momci razvaljeni hodaju Bangkokom, grle se i urlaju vratio nam je osmijeh na lice. The Libertines su i dalje braća, ili banda, ovisi kako se uzme. Reggaeom natopljenu pjesmu pomalo mornarskog štiha krasi jedan od najboljih refrena koji je bend ikad odsvirao i koji će se, siguran sam, glasno pjevati tijekom kojekakvih, često dosadnih, indie slušaonica.
Uskoro su otkrili i naslov albuma. “Anthems for Doomed Youth” možemo iščitati na dva načina. Prvi, album je posvećen generaciji Petea i Carla. Generaciji čija je mladost prošla, točnije spaljena u alkoholnoj i narko groznici i tek je šačica preživjela. Pete, notorni džanki, i Carl, notorni alkos, začudo spadaju u tu šačicu. Ovakvo preslušavanje neizbježno daje gotovo pa elegičan prizvuk pjesmama (a može se shvatiti i kao svojevrsni epitaf).
Drugi način je ako ove himne za ukletu mladost (ili mladež) slušamo kao da su adresirane generacije “odgojene” na glazbi Libertinesa (i onda neizbježno Strokesa, Yeah Yeah Yeahsa i Hivesa). Ovakvo preslušavanje možemo gledati kao dijagnozu današnjeg vremena gdje je revolucionarni potencijal, ili potencijal za ikakvu vrstu izražaja sveden na minimum. Oba načina su točna i u oba slučaja radi se o albumu koji nije podbacio, dapače, daleko od toga.
Album otvaraju pjesmom “Barbarians”. Čvrsto bubnjanje, prljavi rif i momenti a la Morricone bivaju presječeni poletnim, čak i optimističnim refrenom, a na “Fame and Fortune” nanovo demonstriraju svoj smisao za melodične hookove, nabrajaju poznate londonske toponime i prisjećaju se “the good old days” s podosta ironičnim odmakom. Jedno od iznenađenja na albumu predstavlja “You’re My Waterloo”, starija pjesma koja se nikada prije nije našla na albumu, ali svakako jedan od favorita fanova. Klavirski uvod, drhtavi Dohertyjev glas i tekst u kojem izjavljuje ljubav nekome, često se nagađalo da je riječ o Carlu, svakako nisu tipični za Libertinese kakve znamo po prva dva albuma, ali svatko tko je malo bolje proučavao bend zna da im je rani materijal bio znatno mekši te da je često uključivao i gudačke dionice. Tako i posljednja pjesma, pomalo dramatična “Dead for Love” počinje klavirom i jezivom gitarističkom dionicom koja bi bez problema mogla biti uvodna špica serije smještene u viktorijanski ili edvardijski London.
“Anthems for Doomed Youth” je trijumf, svakako ne briljantan kao “Up the Bracket” ili “The Libertines”, ali Pete i Carl, a i uvijek pouzdani Gary Powell i Johhn Hassall, pokazuju kako još imaju štošta za ponuditi. Priče o londonskom boemskom polusvijetu, briljantni, uvijek pomalo raštimani refreni i, unatoč naslovu, nadu u ovo cinično doba. Jedina zamjerka je sama produkcija albuma koja je svakako preupeglana. Ali što očekivati od producenta koji je surađivao s One Direction i onim groznim Edom Sheeranom? Trebali ste se držati Micka Jonesa momci.
Svejedno, topla preporuka ususret jeseni. Dečki, zapravo sad već muškarci i očevi, i dalje obećavaju.
