The Menzingers
After the Party
(Epitaph Records, 2017.)
The Menzingers, punk-rock četvorka iz Scrantona u Pennsylvaniji već su itekako etablirano ime u vodama melodičnog punk rocka novije generacije. Peti album u deset godina, nazvan “After the Party” najavili su putem singla “Lookers”, izdanog još sredinom kolovoza prošle godine.
“Lookers” je već dao sliku u kojoj će Menzingersi krenuti na ovom izdanju, uvelike nalik onom radiofoničnom, ali nimalo prostituiranom zvuku koji je primjerice punk-rock heroje Gaslight Anthem vinuo u slavu na albumu “The’ 59 Sound”. Riječ je o emocijama nabijenom žanrovskom okviru koji gravitira između punopravnog melodičnog hardcorea, ali koji se s godinama i – nećemo reći glazbenim „sazrijevanjem“ kao da melodični hardcore nije legitiman žanr – zaokretanjem ka široj publici odlično prometne i u rokenrol vode. “After the Party” je upravo jedno takvo, izrazito dobro balansirano izdanje.
Njihov je zvuk pratio mnoge slične kolektive i autore u spomenutom žanrovskom koketiranju, a ovdje i dalje održavaju zvuk koji će razveseliti one starije, “pravovjernije” obožavatelje, ali i sigurno privući neke nove. Jer pogrešno je shvaćati da je njihova glazba pisana isključivo za ovu “izgubljenu“ generaciju koja je sad negdje u dvadesetima, pošto Menzingersi u tekstopisačkom, baš kao i u aranžerskom smislu, sjajno rukuju materijom. Od britke ironije na “Bad Catholics” do himničke “After the Party”, Menzingersi nude univerzalni prikaz svijeta iz perspektive ulične škole, običnog čovjeka koji se bori s emotivnim i egzistencijalnim problemima na svakodnevnoj razini; ali pritom ne obrađuju sve kroz prizmu beznađa, već nakon mraka nude i dozu optimizma.
Sigurno da imaju svoju ciljanu publiku koja je općenito okupljena oko takvog žanra i takvog zvuka, ali reći da ekskluzivno slušateljsko i kritičko pravo na njih polažu isključivo adolescenti i post-adolescenti bilo bi potpuno pogrešno; nešto u domeni teze da su Craig Finn i njegovi The Hold Steady bend koji pjeva o drogiranju u festivalskim šatorima, kao da nije u pitanju jedan od najboljih poeta novovjekovnog indie-rocka.
The Menzingersi čine njihovu glazbu lakom za poistovjećivanje jer se vidi istančana crta osobnog u njihovim pjesmama. Bijeg iz Scrantona bliže okrilju epicentra melodične punk-rock scene američke istočne obale jasno se ocrtava u “Midwestern States”, pjesmi koja nosi nostalgičnu crtu kao i u “Lookers”, o konstantnoj želji za bijegom opisanoj primjerice u Kerouacovim romanima (s izravnom referencom na “Na cesti” u “Lookers”).
Za one starije fanove, “After the Party” možda ne obiluje s toliko sjajnih singlova kao primjerice “Rented World” ili “On the Impossible Past”, ali je s druge strane vrlo balansiran album. Privremenim hiatusom Gaslight Anthema Menzingersi imaju vrlo dobru prigodu dodatno se etablirati na najvišoj razini globalnih punk-rock imena, što su svakako i zaslužili.
Jer kao što rekoh, možda oni jesu generacijski bend, ali i stariji slušatelji će – kako glasi stih – uz njih rado izvući iz naftalina staru jeans jaknu, s toliko “kilometara“ na sebi.
