The Rapture
In The Grace Of Your Love
(DFA)
“Nije baš remek-djelo, ali Echoes i dalje pokazuju zašto njujorški rock djeluje milijun puta uzbudljivije od britanskih bijednih pokušaja igre na sigurno.” Ovako nekako je britanski Q magazin prije osam godina dočekao prvijenac njujorških Rapture, jednih od rodonačelnika revivala plesnog punka. I bili su u pravu u tom trenutku, ali da je tekst pisan samo koji mjesec kasnije opaska o jadnom britanskom rocku bila bi drugačija.
Naime, tada se pojavio prvijenac Škota Franz Ferdinand i sve se i s ove strane Atlantika promijenilo. Kako god, da Rapture nisu snimili ništa osim singla “House Of Jealous Lovers”, ostali bi zapisani zlatnim slovima u anale podžanra u kojem su se kretali.
Tako zarazna, tako frenetična, tako inventivna i hipnotička pjesma ne čuje se često u eteru. Osam godina kasnije i s tek jednim albumom (izvrsnim Pieces Of People We Love) između, Rapture više nisu ni frenetični, ni inventivni niti snimaju hipnotičku glazbu. Mekši su, prigušeniji, bliži srednjoj struji, gitare su gotovo iščezle i nema više kakofoničnih ispada. Iskreno, testom na slijepo, lako bi se pomislilo da je pred nama neki bend iz Versaillesa gdje se već motaju bendovi poput Phoenix ili Cassius. Pjesma “Come Back To Me” na pola albuma pojačava taj dojam; lagani plesni ritam vođen harmonikom i sjetnim pjevanjem ima i više francuskog dodira od očekivanog za bend s bruklinškog asfalta. U tom smislu, bitno je reći da je album snimljen u Parizu, pod producentskom palicom Phillipea Zdara, potpisnika produkcije upravo zadnjeg albuma Phoenixa.
Da, Rapture su bitno stilski drugačiji bend od onog što je prije prodavao nervozni, nabrušeni dance punk. Moglo bi se reći da su, baš kao i njihovi sugrađani The Strokes, sazrjeli i u tome nema baš ništa loše. Jedina je nedaća da u dugih pet godina pauze nisu uspjeli skladati nove pjesme za pamćenje. Stilski priča definitivno drži vodu, čak i kad zvuče kao disco „Just An Illusion” grupe Imagination u naslovnoj pjesmi, njihova glazbena estetika drži visoke standarde.
Od prošlog albuma bend je postao trio, razišli su se s basistom i koautorom Mattiem Saferom čija je uloga s resko fuziranim basom kao okosnicom ritam sekcije bila prilično važna. Bez njega bend kao da zvuči malo manje organski, više elektronski i općenito mnogo toplije i nježnije. Na trenutke i prilično gospel (!) kao u zaključnoj “It Takes Time to Be a Man”. I dobro im stoji.
