Rolling Stonesi su ove godine objavili novi album, Hackney Diamonds, i koliko god je zanimljivo čuti što je najstariji rock and roll bend na svijetu imao za reći nakon osamnaest godina autorske pauze, još je zanimljivije čitati kako na sve to reagiraju kritičari. No, čitatelji i kulturni komentatori koji imaju dovoljno godina i dovoljno dugo pamćenje znali su što će uslijediti i s kakvim će se klišejima većina poslužiti: “njihov najbolji album još od… Some Girls (iz 1978)”, kao što tvrdi The Times? Ili možda najbolji od Tattoo You iz 1981, kako pišu mnogi, uključujući renomirani Variety? Neki recenzenti valjda nisu bili sigurni koji antologijski referentni album ubaciti u otrcanu usporedbu, pa su se jednostavno poslužili frazom o njihovom “najboljem albumu još od sedamdesetih”.
Stvar ne bi bila toliko neobična da se potpuno istim epitetima ne dočekuje gotovo svaki njihov novi album u posljednjih tridesetak i više godina (dovoljno se sjetiti sada već pretposljednjeg A Bigger Bang iz 2005), uz rutinski visoke, katkad i najviše ocjene. Tek nakon što se prašina slegne i godine prođu, te napokon stigne novi album, isti kritičari naknadnom pameću ipak shvate da onaj prethodni ipak nije bio toliko genijalan.
Napokon, ako Hackney Diamonds doista zavređuje svih pet zvjezdica, s kojom ocjenom bismo trebali ukrasiti epohalne radove poput Sticky Fingers, Exile On Main Street ili Let It Bleed? Drugim riječima: hoćemo li se napokon, kako trezveno primjećuje Michael Hann iz lista Independent, prestati služiti takvim hiperbolama i učiniti ono što nam je dužnost: kritički vrednovati djelo kakvo ono jest, bez suvišnog pretjerivanja?
Možemo li nakon svih panegirika koji dolaze sa svih strana uopće kazati nešto smisleno, iole “racionalno” o albumu Hackney Diamonds, i koliko se razuma uopće može primijeniti u slučaju sastava koji je na sceni od postanka svijeta, premda još uvijek, kako se čini, raspolaže energijom tridesetogodišnjaka?
Naslovnica zadnjeg albuma Rolling Stonesa, Hackney Diamonds.
Stoga je, koliko god nam Jagger, Richards, Wood i (neprežaljeni) Charlie Watts bili dragi, uputno zanemariti izlizane klišeje i u miru preslušati ono što je bend – očito pažljivo i s mnogo truda – pripremao u posljednje tri godine. Hackney Diamonds je, naime, nastajao “na mahove”, počevši od veljače 2019. do siječnja 2023. i rezultat je, valja odmah reći, dobar, premda ne i spektakularan.
Ustvari, Hackney Diamonds (u londonskom slengu, “rasprsnuto staklo”) dostojan je pokušaj odavanja počasti vlastitom zlatnom razdoblju. Propitivanje i re-prezentiranje vlastite prošlosti iz današnje perspektive nesumnjivo je jedan od razloga što je u studio nakratko pozvan i Bill Wyman; bivši basist, čiji su se doprinosi nerijetko potcjenjivali, staroj se ekipi pridružio u pjesmi “Live By The Sword”. U istoj se skladbi može čuti i Elton John te, posthumno i Charlie Watts koji je u vrijeme prvih sessiona još uvijek bio živ i u punoj sviračkoj formi – stoga je šteta da sve skupa nije ispalo još bolje: “Live By The Sword” ne izdiže se iznad Stones-prosjeka.
Istovremeno, elan i vokalna artikulacija Micka Jaggera doista zapanjuju, kao i angažman svih ostalih. Istina, mladi njujorški producent Andrew Watt, rođen 1990. (desetak godina nakon što su Stonesi prevalili kreativni zenit), zvučnu je sliku previše ispolirao i “napumpao”, pa se Hackney Diamonds na trenutke zaista doima kao da je na rubu prsnuća. Sve zajedno funkcionira kao zbirka svih klasičnih rock-stilova u posljednjih pedesetak godina, uz Jaggerove stihove koji danas više no ikad prije, zvuče srdito, zlovoljno. U pankerskoj “Bite My Head Off” odnekud je osvanuo i stari rival Paul McCartney s distorziranom bas-gitarom, dok je “Get Close” (slično intoniranu, ali mnogo bolju od popularnije “Angry”) ukrasio saksofonist James King. Namjerno ili slučajno, njegov solo ecovira stil Bobbyja Keysa, dugogodišnjeg suradnika benda. Ni njega više nema. Nezamjenjivi Charlie otišao je prije koju godinu. Vitki, izborani, elegantno potrošeni ali još uvijek vitalni, Mick, Keith i Ronnie Wood na novim promotivnim fotografijama nalikuju trojici preostalih ratnika iz neke davno oformljene vojne formacije koja je nekoliko desetljeća bez dana odmora, provela na prvoj crti.
Sve što na albumu vrijedi, podsjeća na neka minula vremena: čak i zarazni pseudo-disco “Mess It Up” (još jedna s Charlijevom otprije snimljenom bubnjarskom dionicom), te briljantni komad country-rocka “Dreamy Skies” koji se izravno naslanja na tradiciju albuma poput Sticky Fingers i (još više) Exile On Main Street. Naravno da “Dreamy Skies” ne doseže visine pjesama poput “Sweet Virginia” i “Dead Flowers”, kao što je “Driving Me Too Hard” unatoč očitoj sličnosti daleko od “Tumbling Dice”. Ipak, Stonesima u sezoni 2023/24. valja čestitati na solidnom i fokusiranom albumu koji u grandioznom gospel-rock finalu, uz iznenađujuće nadahnut vokalni doprinos Lady Gage (i klavirske dionice Stevieja Wondera) poprima epske proporcije. Nakon toga, Jaggeru i Richardsu nije preostalo ništa drugo nego da odbace svu tehnologiju i suvišne instrumente, te da u posljednje dvije i pol minute uz gitaru i usnu harmoniku izvedu blues standard “Rollin’ Stone” (ovdje naslovljen “Rolling Stone Blues”), pjesmu Muddyja Watersa po kojoj su si ranih šezdesetih nadjenuli ime.
Podvučemo li crtu, primarna snaga albuma Hackney Diamonds proizlazi iz činjenice da su svi sudionici – to je očito iz svakog tona – u njegovu nastanku beskrajno uživali. Kad slušatelj dotakne tipku play, tom je entuzijazmu nemoguće pobjeći. I posve je suvišno pitanje je li ovo njihov posljednji album. Možda jest, a možda i nije. Zahvaljujući teško objašnjivoj kombinaciji nesalomljivog umjetničkog integriteta, korporativne pohlepe i čiste sreće, Stonesi su još uvijek ovdje. I funkcioniraju isključivo u skladu s vlastitim pravilima.
No, ako Hackney Diamonds unatoč nedvojbenom trudu i kvalitetama ne pripada njihovim najboljim ostvarenjima, koji albumi pripadaju toj povlaštenoj skupini?
Predstavljamo deset albuma Stonesa koji – svaki na svoj način – svjedoče o trajnoj, izvanvremenskoj privlačnosti Rolling Stonesa.
1. Sticky Fingers (1971)
Od legendarnog omota s patent-zatvaračem skrojenog prema ideji Andyja Warhola, do samih pjesama, sve na albumu Sticky Fingers funkcionira bez i najmanjeg praznog hoda. Glazba je besprijekorna i pretežno umjerenijeg tempa, uz “Brown Sugar”, “Bitch” i “Can’t You Hear Me Knocking” (s briljantnim solom Micka Taylora) kao tri upadljiva izuzetka. Balade nadahnute različitim stilovima uvijek su bile njihovo tajno oružje, a ovdje ih je napretek: “Wild Horses” protkana je američkom kozmičkom glazbom pod utjecajem Grama Parsonsa, “I Got The Blues” ukusna je kriška stax-soula, “Moonlight Mile” je Mick u introspektivnom izdanju, dok je “Sister Morphine” najevokativnija narkomanska tužaljka ikad snimljena.
2. Exile On Main Street (1972)
Okosnica albuma rođena je na francuskoj rivijeri u zagušljivu podrumu Richardsove vile Nellcôte blizu Nice, a posao je dovršen u L.A-u. Singl “Tumbling Dice” – elastičan “shuffle” u srednjem tempu – pripada njihovim ključnim pjesmama. “Rocks Off” i “All Down The Line” furiozni su rockeri, u sličnom stilu kao i “Happy” s Richardsom u vokalnoj ulozi. “Sweet Black Angel” posveta je političkoj aktivistici Angeli Davis, sklonost gospelu odjekuje u “Shine A Light”, dok je “Sweet Virginia” vrsna americana dok se to još nije tako nazivalo. Bend nikada nije zvučao tako spontano i unikatno, skladajući i svirajući kao da im životi ovise o tome, što je vjerojatno i bila istina. Premda je ’72. dočekan indiferentnim kritikama, Exile se danas s pravom smatra jednim od najboljih dvostrukih albuma u povijesti rocka.
3. Let It Bleed (1969)
Objavljen na isteku šezdesetih kao drugi u nizu od četiri uzastopna remek djela, Let It Bleed je po mnogočemu prijelazan album u karijeri Stonesa. Ne samo da je riječ majstorski okončanoj dekadi koju su (uz Beatlese i Dylana) pomogli definirati, nego je i posljednji s Brianom Jonesom (koji ovdje sudjeluje tek marginalno), a prvi s novopridošlim Mickom Taylorom. Što još reći o albumu koji sadrži mračnu rock-apokalipsu “Gimme Shelter”, kompleksnu “You Can’t Always Get What You Want” (s pridruženim vokalnim zborom), te hiper-dinamičnu “blues-operu” “Midnight Rambler”, inspiriranu notornim bostonskim daviteljem Albertom DeSalvom?
4. Beggars Banquet (1968)
Nakon poluuspješnih eksperimenata sa psihodelijom na albumu Their Satanic Majesties Request, Stonesi su se u društvenom kaosu 1968. godine vratili blues temeljima, ali su ih (uz pomoć briljantnog producenta Jimmyja Millera) dodatno proširili roots-stilovima u rasponu od countryja i folka do zlokobne sambe u mahnitom klasiku “Sympathy for the Devil”, nadahnutom književnim klasikom Majstor i Margarita. Osim toga, u izravno zajedljivoj “Street Fighting Man” pokazali su da mogu, kad to požele, biti jednako socijalno subverzivni kao i MC5 ili The Stooges.
5. Aftermath (1966)
Ako su do sredine 1960-ih svima pokazali kako se na britanski način mogu reinterpretirati američki blues i R&B, onda je Aftermath prva velika manifestacija njihove autorske zrelosti gdje se granice među žanrovima počinju polako topiti. Zahvaljujući atipičnim instrumentima (marimba, vibrafon, sitar) dio materijala (primjerice “Mother’s Little Helper”) protkan je egzotičnim “istočnjačkim” ugođajem, a “Under My Thumb” i “Out of Time” klasični su Stonesi – nezaustavljivi i samouvjereniji no ikad prije. Aftermath je kulminacija prve faze njihove karijere.
6. Some Girls (1978)
Suha, asketska produkcija i odsustvo bilo kakvih dubljih sentimenata čak i u sporijim pjesmama (“Beast of Burden”) odraz je duha vremena. Some Girls je odgovor Stonesa na punk (“Respectable”, “Shattered”) i disco (u sveprisutnoj “Miss You”), odnosno na dva dominirajuća trenda druge polovice 1970-ih. No, to ih nije spriječilo da zadrže prisebnost i vlastiti karakter: “Far Away Eyes” jedna je od najšarmantnijih i najduhovitijih posveta countryju kao žanru uopće.
7. Tattoo You (1981)
Izvorno koncipiran na principu brze, agresivnije A-strane i baladične B-strane, Tattoo You i danas pulsira svježinom. Materijal je nadahnut od prve do zadnje pjesme, od uvodnog Richardsovog rifa u “Start Me Up” do Jaggerovog falseta i vijugavog saksofonskog sola Sonnyja Rollinsa u “Waiting on a Friend”. No atipičnost ploče – a samim time i karakter “najvećeg rock and roll benda na svijetu” – ogleda se u činjenici da je riječ o kolažu nadahnutih otpadaka, o odbačenim skladbama ili fragmentima izvučenima iz arhive, o nedovršenim snimkama mahom iz 70-ih koje su dorađene i produkcijski/aranžmanski zaokružene u koherentnu cjelinu.
8. Goats Head Soup (1973)
Štogod da je kritika očekivala nakon Exile On Main Street, to sigurno nije bio Goats Head Soup, kolaž različitih stilova i raspoloženja zabilježenih u studijima na Jamajci, jednoj od rijetkih zemalja u koje Richards tada nije imao zabranu ulaska. Jedino općepoznato mjesto na LP-u je “Angie”, baladno savršenstvo u A-molu, s besprijekornim aranžmanom i Jaggerovom ekspresivnom vokalnom izvedbom. Ostatak materijala iziskuje povećani slušateljev angažman, ali se trud itekako isplati, o čemu svjedoče blues-rokerska “Silver Train”, funkom pogonjena “Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker)”, evokativna “Winter” i jednako uvjerljiva Keithova “Coming Down Again”.
9. The Rolling Stones (1964)
Evo kako izgleda kad se petorica mladih londonskih zanesenjaka naglavce bace u vrelo američkog bluesa – ali tek nakon što su ga od malih nogu temeljito i s razumijevanjem proučavali. Premda sadrži samo jednu originalnu pjesmu (melankoličnu “Tell Me”), njihov energični prvijenac (sastavljen od interpretacija klasika Willieja Dixona, Chucka Berryja, Rufusa Thomasa…) zaslužuje povlašteno mjesto u hijerarhiji ranog britanskog blues-booma.
10. Black and Blue (1976)
Zvukom, atmosferom i konceptom (ako ga je uopće bilo), Black and Blue njihov je najneobičniji album – volite ga ili vam je odbojan, nema sredine. Snimanje je poslužilo kao audicija za novog gitarista nakon iznenadnog odlaska Micka Taylora (znamo tko je napokon dobio posao), pa sve skupa zvuči kao da se u autorskom smislu nisu osobito trudili. No u tome se, paradoksalno, krije čarolija: “Hot Stuff” ostavlja dojam improvizacije, ali nadilazi običnu disco/funk vježbu, dok skladbe poput “Hand of Fate” i “Memory Motel” tek u novije vrijeme dobivaju pohvale koje su odavno zaslužile. Iz istog razdoblja, It’s Only Rock ‘n Roll (1974) podjednako je preporučljiv.
