Nitko nije savršen, kaže ofucana krilatica, ali ako tu jednostavnu životnu pretpostavku prigrlite kao sastavni dio svakodnevice, i iz toga još uspijete isklesati dobru pjesmu, učinili ste ne dobar nego odličan posao. Možete za to čak dobiti i Grammy, kao što je to učinila Lola Young koja je svoje tjeskobe i intimne dvojbe pretočila u “indie-pop himnu” ili “anti-himnu”, prikladno naslovljenu “Messy”.
Nalik većini hipersenzibilnih i “pogubljenih” mladih ljudi koji unatoč pritiscima i očekivanjima okoline nastoje ostati svoji, Lola Young nekome može ostavljati dojam tek još jedne “ljutite klinke”, no njezina glazba isijava nečim neodoljivim; jasno je da ispod razbarušene grubosti i neuglađenosti krije… pa, neka vrsta šarmantnog hodajućeg kaosa, mogli bismo reći, ili pak osoba s vrlo stvarnim mentalnim problemima. Nije tajna da dvadesetpetogodišnja glazbenica pati od teškog oblika poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću.
Stihovi pjesme “Messy” obasuti su njezinom omiljenom poštapalicom, “fucking”, što je prije odraz žudnje za uličnom auteničnošću nego želje da se obruši na slušatelja, a i zvučna slika u većini njezinih pjesama iscrtana je u skladu s time. Sve djeluje pomalo neuglađeno, sazdano od “proturječnih” elemenata, od pomaknutog popa i natruha underground-rocka do malo R&B-a. Uostalom, naziv prvoga od (dosadašnja) tri albuma, My Mind Wanders and Sometimes Leaves Completely, govori sve, ili barem otkriva jedan dio priče.
Tko je, dakle, prava Lola Young, djevojka koja otvoreno priznaje da joj misli lutaju, a ponekad se sasvim, u potpunosti izgubi?
Punim imenom Lola Emily Mary Young, rođena je 4. siječnja 2001. u Croydonu, u južnom Londonu. Podatak da joj je otac Jamajčanin kineskoga podrijetla, a majka Engleskinja nesumnjivo je pridonio šarenilu njezina glazbenog ukusa. Na popisu utjecaja našli su se Prince i hip-hop, reggae, kantautorska glazba poput Joni Mitchell i Alanis Morissette, Bon Iver, te moderni indie-pop-rock kao što su Avril Lavigne i neizbježni Arctic Monkeys. Talent je pokazala rano. Ovladala je gitarom i klavirom, a pjesme je počela pisati već u dobi od jedanaest godina, nastupajući na open mic večerima, gdje je formirala i brusila vlastitu izvođačku osobnost. Pohađala je prestižnu umjetničku gimnaziju BRIT School for Performing Arts and Technology koju su završile Adele i Amy Winehouse, glazbenice donekle usporediva profila, što je mladoj kantautorici u usponu očito predstavljalo dodatan poticaj. “Brit School mi je dala određene temelje, ali zapravo su me oblikovale godine gaža po pubovima i pronalaženje vlastitog zvuka,” napominje Young. Kaže da je diskografski ugovor za etiketu Island potpisala kao osamnaestogodišnjakinja, da među svoje rane obožavateljice može ubrojiti Madonnu, i ne propušta istaknuti da je najprije postala viralna na platformama kao što je TikTok.
Početkom 2016. pomela je konkurentice na pjevačkom natjecanju Open Mic UK u kategoriji do šesnaest godina. Također je nastupila u emisiji Got What It Takes? na BBC-evu kanalu za mlađi uzrast (CBBC) i dogurala do finala. Iduće godine, nakon nastupa u londonskom pubu The Bedford, njezin talent primjećuje bivši menadžer Amy Winehouse, Nick Shymansky. Shymansky postaje jedan od njezine dvojice manedžera, zajedno s Nickom Huggettom, koji je ranije sklopio ugovor s Adele. Ovaj kratki biografski niz, a osobito činjenica da je njenim sposobnostima bio fasciniran iskusni menadžment provjeren u praksi, upućuje na činjenicu da je Lola Young od samoga početka bila predodređena za poziciju autentične i samosvojne glazbenice, a ne tek prolazne, instant zvijezde s vrhova top ljestvica.
Zbog ciste na glasnicama i posljedično dubljega glasa, njezin debi iz 2023, My Mind Wanders and Sometimes Leaves Completely (koji ona iz nekog razloga ne smatra pravim albumom), dočekan je hvalospjevima i usporedbama upravo s Winehouse, premda stilom mnogo više podsjeća na Adele. Premda u to vrijeme još uvijek razmjerno daleko od komercijalnog proboja, Young je zahvaljujući pjesmama poput “Don’t Hate” zaradila reputaciju nekonvencionalne djevojke na koju valja računati.
Iduće, 2024. godine njezin potencijal eksplodirao na albumu This Wasn’t Meant for You Anyway koji je predstavlja u punom svjetlu i dodatno prošuje stilski spektar. Bitnije od svega, njezina energija i srdžba sada su pretvorene u posve konkretan, koncizan i fokusiran autorski iskaz.
Najpoznatija pjesma je ranije spomenuta “Messy” – svjetski hit ovjenčan Grammyjem u kategoriji najbolje pop-solo izvedbe – no This Wasn’t Meant for You Anyway vrvi od dokaza u prilog tvrdnji da se Young u dobroj mjeri može nositi sa stvaralaštvom njezinih heroina i heroja (posebno onih suvremenih). Jedan od tih argumenata je “Wish You Were Dead”, pjesma s ruba alternativnog rocka koju pjevačica opisuje kao svoj “ispušni ventil” inspiriran nedavno proživljenim toksičnim odnosom. Nasuprot tome stoje “Big Brown Eyes” i “Good Books” koje se oslanjaju na mekši, donekle intimniji i melodiozniji teritorij, ranije označen modernim pop-soulom Amy Winehouse i Adele s jedne, te radovima Florence Welch s druge strane.
No, dok se Winehouse većinom napajala s izvora romantičnog retro-soula šezdesetih i ranih sedamdesetih, Young uvijek polazi s pankerskih, konfrontacijskih pozicija; dovoljno je poslušati samo onaj prijeteći uvod u “Conceit” da biste naslutili da Lola nije osoba od velikih kompromisa. Naoko ležerni, ritmični pop naslovljen “Walk On By” nema nikakve veze s istoimenim klasikom Burta Bucharacha, nego s njezinim – posve autorskim – obračunom s nevjernim i uskoro bivšim partnerom: Imaš petnaest minuta dok ti ne pozovem taksi / i nikad više ne želim vidjeti tvoje lice. U cijeli taj kreativni nered ubačen je i komad smirenog indie-folk-rocka, “You Noticed” s akustičnom gitarom koja slušatelja vodi kroz još jedan emocionalni brodolom.
Cijelo vrijeme Young je, dakako, nastupala uživo. Otvarala je neke koncerte Billie Eilish, a lani je na velikim festivalima (američkoj Coachelli i britanskom Glastonburyju) premijerno predstavila materijal s trećeg studijskog albuma I’m Only F**king Myself koji je svjetlo dana ugledao prošloga rujna.
Ovitak ploče očigledno nosi temeljnu poruku. Fotografija prikazuje britansku kantautoricu u zagrljaju sa sex-lutkom u koju je ugrađeno njezino beživotno, napudrano lice. Prizor je, naravno, pomalo jezovit koliko i komičan, funkcionirajući ne samo kao izravna aluzija na naslov albuma, nego i metafora ponavljajućih motiva kojima glavna junakinja propituje vlastita “zastranjivanja” i dosadašnja životna “sjebavanja”.
Pjesme su napisane u kontekstu odvikavanja od kokaina (problemima nikad kraja), te u ozračju globalnog uspjeha superhita “Messy”, pa se i cijeli album mora iščitavati u tom ključu. Šteta što I’m Only F**king Myself u cjelini ipak ne uspijeva dosegnuti razinu prethodnika, premda je Young i ovdje iz svojih trauma izvukla nekoliko iznimno dojmljivih i eksplozivnih pjesama. Zvuk je, barem u jednome segmentu, pomaknut prema sirovijem alt-popu, distorziranom rocku i post-grungeu. Tipični su primjeri “SPIDERS”, “Penny Out of Nothing” i “F**K EVERYONE” (potonja je zamišljena kao oda neobaveznom seksu sa svime i svakime, uključujući oca njezinog mladog partnera). Zarazna “D£aler” još je jedna u nizu njezinih break-up ispovijesti, dok je “One Thing” hibrid R&B-a i popa osamdesetih. Nakon alt-pop kaosa u prvome dijelu albuma, balada “Why Do I Feel Better When I Hurt You”, smještena pred kraj, zvuči kao melem na goruću ranu, barem u pogledu zvuka. Što se stihova tiče, turbulencije ne prestaju od početka do samoga kraja: Young ne štedi nikoga, a najmanje sebe.
U pretposljednjoj pjesmi Young ostaje sama s akustičnom gitarom. Odudarajući od ostatka cjeline, low-fi balada “Who F**king Cares?” zvuči kao da je snimljena u osami, u mraku spavaće sobe, a njezini se stihovi ne smiju uzimati olako, bez obzira na poslovično autoričino nastojanje da svaku osobnu muku pretvori u mješavinu autoparodije i pomaknutog spektakla:
Nowadays, it’s hard to feel alive / When the only way I want to live is to try and slowly die (Danas je teško živim se zvati/ Kada mi je jedini cilj tiho nestati).
Premda se, slušajući ove riječi, teško ne sjetiti zlosretnih sudbina nekih njezinih autodestruktivnih prethodnica, valja se ponadati da je Lola Young ipak skrojena od čvrstog, nešto izdržljivijeg materijala. I da je nagli uzlet kojemu upravo svjedočimo tek prvi dio jedne dugačke priče.
