Sarah McLachlan
Better Broken
(Concord, 2025)
Melankolična i refleksivna, glazba kanadske kantautorice Sarah McLachlan nikada nije zvučala kao poziv na slavlje, ili, nedajbože, razuzdani tulum – njezine balade, obojene folkom i raskošno produciranim adult pop-rockom, zrače ženskom snagom, ali nježnost im je primarna vrlina. Ipak, na pitanje novinara, postavljeno u povodu izlaska novog, desetog albuma Better Broken, slaže li se da njezina glazba ipak sadržava određenu količinu nade, odgovorila je: “Glazba je za mene oduvijek bila prekrasan ispušni ventil, terapija. Tako je katarzično pisati i potom to nekamo ugraditi. Osjećam se puno bolje nakon toga. To je poput lijeka. Dakle, nadam se da u tome ima neke nade.“
Naravno, ako uopće postoji specifičan estetski ili kreativni “cilj”, on se u praktičnom smislu svodi na to da taj okrepljujući optimizam, ma koliko bio skriven u suptilnoj teksturi same glazbe, pronađe put do slušatelja. Na prvih nekoliko preslušavanja, album itekako uspijeva uspostaviti kontakt na ključnoj, emoconalnoj razini, što nije čudno: McLachlan iza sebe ima više od tri desetljeća iskustva i nekoliko albumskih bestselera s kojima je devedesetih, u razdoblju procvata (točnije, renesanse) “ženskog kantautorskog pisma” probila granice Kanade i osvojila globalnu publiku. Osobito se to odnosi na Grammyjem nagrađen album Surfacing iz 1997. nakon kojega pokreće jednako uspješan putujući rock festival Lilith Fair, koncipiran isključivo od ženskih izvođača.
No ti dani ponosa i slave daleka su prošlost. Ustvari, McLachlan puno desetljeće nije objavila novi album, a s novim, Better Broken, vjerojatno neće povratiti nekadašnje komercijalne pozicije. No, njezina najvjernija publika – a nje nije malo – ostat će impresionirana dubinom i širinom njezinih melodioznih, pažljivo konstruiranih ispovijesti. Najbolja je “Gravity”, klavirska balada podvučena gudačima, pjesma dojmljive ljepote, gotovo savršena na svakoj razini: skladateljskoj, izvedbenoj, aranžerskoj. Iako je riječ o novom albumu, tek su neke pjesme nastale nedavno – druge su napisane prije četrnaest godina, neke lani, pojasnila je – ali album unatoč tome ostavlja dojam koherentne cjeline. Ritmična “The Last to Go” profitirala je ubacivanjem dionice na rogu, dok u countryjem protkanoj “Reminds Me”, uz ostale, gostuju pjevačica Katie Gavin i Greg Leisz, veteran na pedal steel gitari i bivši suradnik Boba Dylana, Erica Claptona, Jacksona Brownea i drugih. Poput ostalih, “Rise” zvuči ljupko, ali njezina mekoća sadrži nedvosmislenu društvenu poruku: “Mmm, ali trebat ćemo jedni druge da utišamo grmljavinu / na koga ćemo se osloniti ako se okrenemo jedni protiv drugih?“ Uostalom, svi smo “samo ljudi” kao što poručuje u naslovu pjesme “Only Human”, otpjevane onim karakteristično osjećajnim glasom za koji katkada pomislite kako bi mogao skliznuti u jeftinu sentimentalnost. Ali to se nikada ne dogodi. Klasično obrazovana i autoritativna u svemu što čini, McLachlan je još uvijek žena od mjere i ukusa.
