Chrissie Hynde
Duets Special
(Parlophone / Dancing Bear, 2025)
Bez obzira na to koliko se dobro osjećate na čelu nekog sastava, svakome prije ili kasnije zatreba malo prostora da “prodiše” i učini odmak od matične postave u namjeri da se (za svoj račun i o vlastitu “kreativnom trošku”) okuša u nečem novom. U nečemu za što nije potreban pristanak, makar i formalan, ostalih članova benda. Chrissie Hynde je prvi puta istupila iz Pretendersa 2014. kako bi u švedskim studijima i s lokalnim, švedskim suradnicima snimila i objavila solo prvijenac Stockholm; od ostalih gostiju ističu se Neil Young i najrokerskija teniska legenda od svih, John McEnroe. Iako nije postigao osobit uspjeh, Stockholm joj je otvorio prostor za još nekoliko solo-projekata od kojih je najzanimljiviji Valve Bone Woe (2019), album obrada s jakim okusom jazza. Dakako, cijelo to vrijeme održavala je i Pretenderse na životu, a prije pet godina na još jednom solo-albumu, Standing in the Doorway, odužila se i velikom uzoru Bobu Dylanu.
Posljednji, Duets Special, ipak se izdvaja od ostalih. Doduše, ne toliko po koncepciji – niz gošći i gostiju asistiraju joj u interpretacijama tuđih pjesama – koliko po ugođaju i doista pažljivom odabiru skladbi, a djelomice i po selekciji samih suradnika: od Debbie Harry i Rufusa Wainwrighta do k.d. lang i Davea Gahana. Pjevač Depeche Modea je u zajedničkoj izvedbi bezvremenskog klasika “Dolphins” Freda Neila pokazao da se i iza ledene pojavnosti katkada krije dostatna količina emocionalne dubine. Verzija Tima Buckleya i dalje je nedostižna, ali Hynde i Gahan došli su joj opasno blizu. Općenito, čini se da je Hynde ovdje odlučila istražiti svoju najosjećajniju, elegantnu stranu. Uz nekoliko izuzetaka, poput Morrisseyeve “First of the Gang to Die” u kojoj se pojavljuje Cat Power, glazba većinom teče u usporenom tempu, kao u nekom melankoličnom snu. Jasno je to već od uvodnih taktova philly-soul balade “Me & Mrs. Jones” i Elvisova standarda “Can’t Help Falling In Love” u kojoj se, uz njezin, čuje sugestivan vokal pokojnog Marka Lanegana; ne znamo kada je točno snimljena njegova dionica (umro je početkom 2022), ali nije bitno, dokle god cjelina zvuči ovako dobro.
Ustvari, vrlo dobro ili pak odlično zvuči cijeli album, uz pokoji izuzetak. Iz repertoara Beatlesa Hynde je odabrala “It’s Only Love” i izvela je s autorovim sinom Julianom Lennonom, dok su Stonesi zastupljeni s opskurnijom “Sway” koju je Lucinda Williams pomogla otpjevati onim svojim južnjačkim, neuglađenim stilom. “Try to Sleep” pokazuje da su najbolji dani Debbie Harry ipak iza nje, a ogoljeni remake klasika “Soul and Inspiration” (s Danom Auerbachom iz Black Keysa) ispao je tek solidno; teško možete popraviti ono što su The Righteous Brothers odavno učinili besprijekornim. No, to su tek manja i marginalna odskliznuća iz konzistentne, profinjeno aranžirane i minuciozno istkane cjeline. Duets Special ne donosi ništa revolucionarno, ali od albuma te vrste nitko ne očekuje radikalne pomake. Riječ je o ugodnoj, nadahnutoj ploči na kojoj se, unatoč gostujućim doprinosima, posvuda osjeća snažan pečat pjevačice koja je, kako je netko primijetio, očigledno “zaljubljena u vlastitu kolekciju ploča.” I to je ovdje pokazala.
