The Streets
Computers And Blues
(679/Atlantic)
Mike Skinner zna koliko ima istine u mudrosti da je najbolje otići na vrhuncu. Ne dozvoliti da te rastežu po blatu, da pad zasjeni prijašnji uspon, da postaneš vlastita karikatura kad više nemaš što reći, a mlatio bi novac i dalje. Doduše, Skinner pod pseudonimom The Streets nije napravio niti jedan krivi korak, njegova je diskografija gotovo bezgrešna, njegovo sazrijevanje kao autora nepatetično, njegov gard nikad patvoren pod utjecajem novca i slave. Izdanak neke nove radničke klase s početka 20. stoljeća, Skinner nije bio buntovnik, ali svojim naturalističkim prepričavanjem života koji ga okružuje, glazbenom inovativnošću i neopterećenošću granicama žanrova, on je za britanske klince na početku 21. stoljeća bio ono što su The Clash bili krajem sedamdesetih.
Od ulice na kojoj je odrastao, dosade koja se zbraja po kutovima pubova, kebaba, opijanja, biljara, tema obrađenih na prvom albumu, preko konceptualnog A Grand Don’t Come for Free u priči o izgubljenih tisuću funti i pokušaju da ih povrati, do dilema koje nosi slava na The Hardest Way To Make An Easy Living i na kraju filozofsko-ekološkog ogleda o smislu života na pretposljednjem Everything Is Borrowed , Mike Skinner je s The Streets napravio puni krug i najavio kraj.
Computers And Blues peti je i posljednji je album koji će izdati, barem tako već dugo najavljuje, baš kao i zaokret prema drugim vidovima kreativnog istraživanja. Naime, želja mu je snimiti triler i napisati roman.
Očekivano, zadnji je album potvrda glazbene domišljatosti i talenta, ne i ozbiljni odmak od dosadašnjeg kataloga. Ako bi mogli pričati o iznimci, onda bi to bio prethodni Everything Is Borrowed, kad je Skinner poslije metode da bitove smišlja i slaže u spavaćoj sobi na kompjuteru, otkrio žive instrumente i sonično neobično ih snimi u Pragu. Dakle, i ovdje imamo posla s hip-hopom u najširem smislu riječi, jer Skinner – kao i uvijek – ne pokušava oponašati bilo koji stil onog što zaista poznajemo pod pojmom hip-hop, dolazilo li to s Istočne ili Zapadne obale SAD-a, niti nedostatak vlastitih ideja pokušava zakrpati sampliranjem zaraznog refrena iz davno zaboravljenih hita. Recimo samo da je Skinner i po peti put unikatan, oštar i svjež. Iz rukava vadi nove karte, niz gostiju na vokalima koristi znalački, a s njegovim je dječačkim glasom i cockneyem sve po starom, čovjek se te ležernosti sipanja rima teško zasiti. No čini se da je Computer And Blues „najobičniji“ album dosad, daje mjesta za uspoređivanje. Prvi singl „Going Through To Hell“ podsjeća na stari hit Streetsa „Fit But You Know It“ prije svega zato jer obje pjesme nosi neka vrsta hard-rock rifa, pa se nije teško sjetiti ni Beastie Boysa dok su još bili pod utjecajem Ricka Rubina pa čak ni kombinacije Jay-Z-a s Linkin Parkom.
The Streets su ovaj put i nešto plesniji negoli su to znali biti u svojim često sinkopiranim ritmovima s ponekim klimaksom u pjevnom refrenu. „Without Thinking“ je takva, „Those That Don’t Know“ je funky po uzoru na Bobbya Womacka s početka osamdesetih, a „Trust Me“ i gotovo klupska disko stvar s odjekom nekih starih vremena, baš kako to vole raditi Francuzi Daft Punk ili čak Australci od jednog albuma The Avalanches. Skinner je za kraj ponudio pristupačnu glazbu, pitku i zabavnu, dovoljno pomjerenu od mainstreama da se još jednom podsjetimo kako će njegov odlazak ostaviti veliku rupu.
