The War On Drugs
I Don't Live Here Anymore
(Atlantic / Dancing Bear, 2021)
Osvrćući se na karijeru The War On Drugs (u povodu sada već pretposljednjeg, izvrsnog albuma A Deeper Understanding), na ovim smo stranicama zaključili da njihov skladatelj Adam Granduciel “nije ni prvi ni zadnji glazbenik čije pjesme tematiziraju otuđenost, samoću, patnju, ranjivost, potrebu za ekspističkim odmakom, za bijegom, pokretom. No, on je jedan od rijetkih koji taj impuls pretvara u glazbu epskih razmjera. Onu koja unatoč velikim gestama nikada ne prelazi granicu dobrog ukusa.”
Sve to vrijedi i u kontekstu novog albuma I Don’t Live Here Anymore. Možda je onaj zaključak samo ljepši oblik tvrdnje da stadionski rock ne mora nužno zvučati prazno (poput Bon Jovija) i samodopadno (poput U2) nego zanimljivo, ponekad briljantno – no to bi bilo pojednostavljivanje priče o jednom doista unikatnom bendu. The War On Drugs očito stvaraju sporo, ali promišljeno i proživljeno: od osnivanja 2005. do danas potpisali su samo pet studijskih albuma, plus koncertni Live Drugs, održavajući kvalitetu isporučenog sadržaja na postojano visokoj razini.
Granduciel je perfekcionist, to je sasvim izvjesno: pjesme na I Don’t Live Here Anymore nastajale su sporo i postupno, vjerojatno i mučno, u skladu s njegovim karakterom koji u podjednakoj mjeri naginje instrospekciji i “velikim gestama”. Srećom, kako je netko napisao, “njihovo analogno srce sve se uspješnije nosi s digitalnim svijetom koji ih okružuje.” Utjecaji su nepromijenjeni i čujni, od Brucea Springsteena i Boba Dylana (osobito u vokalnom pristupu); od Toma Pettyja iz razdoblja potcijenjenog LP-a Long After Dark (1982) do grupe Wilco u kojoj je Granduciel uvijek vidio kao uzor u smislu kontinuiranog i nenarušenog umjetničkog integriteta.
Album otvara atipična, delikatna, intimnije i oskudnije aranžirana “Living Proof”. Riječ je o briljantnoj pjesmi, jednoj od najboljih ali najmanje očekivanih u smislu same zvučne konstrukcije, ali od tada nadalje sve teče u mnogo prepoznatljivijem tonu. To znači da sve zajedno više nalikuje pomno složenim zvučnim skulpturama nego spontanim rock and roll iskazima: naglasak je uvijek na teksturi i naslagama gitara, sintesajzera i nesmiljenom, gotovo mehaničkom backbeatu. U tu kompleksnu i u reverb uronjenu zvučnu ‘gustoću’ katkada protkanu akustičnim motivima, ugrađen je emotivni Granducielov vokal koji nosi melodije. One su pak nerijetko jednostavne, uglavnom pamtljive i u pravilu nostalgične, kao što je “Victim” – njezinu melankoliju ne mogu uništiti ni fuzirane gitare (i kraut-motorika) u drugome, ubrzanom dijelu.
U naslovnoj temi vokalno surađuju Jess Wolfe i Holly Laessig, djevojke iz bruklinške indie rock postave Lucius. Njihove dionice skladno se uklapaju u zvučnu sliku albuma koji, uzevši u obzir sve njegove vrline i poneku manu, dokazuje da ledena i stadionska produkcija ne isključuje autentičnu, snažnu i artikuliranu emociju.
