Tony Joe White
Hoodoo
(Yep-Roc Records)
Tony Joe White danas je čovjek u lijepim godinama; ne tako davno ugazio je u osmo desetljeće života. Jednog dana, kada svi računi budu bili podmireni, vjerojatno će ga se, sasvim nepravedno, u prvom redu pamtiti kao lika koji je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća albumom “Black and White” – točnije, hitom “Polk Salad Annie”- utemeljio žanr koji od tada nosi ime “swamp rock”.
White je odrastao u Louisiani, na očevoj farmi pamuka, gdje je naučio svirati gitaru slušajući pjesme Lightin’ Hopkinsa, pa nije neobično da je baš on udario temelje jednoj lokalnoj country-blues varijanti.
A bude li još lošije sreće, ostat će upamćen kao vječni autsajder čije su pjesme puno veći uspjeh postizale kada bi se našle u tuđim rukama: od Elvisa preko Tine Turner i Dusty Springfield pa do Hanka Williamsa juniora. Velim, sasvim nepravedno, jer sve je to puno manje bitno od činjenice da je tijekom dugogodišnje karijere White snimio malu gomilu itekako dobrih albuma, pogotovo nakon duže diskografske pauze u osamdesetima, a prošle godine objavljeni “Hoodoo” u tom smislu također ne predstavlja iznimku.
U privatnim slušateljskim memorijama, na nivou asocijacija, “Hoodoo” bi mogao zauzeti mjesta u blizini pjesme “Five Feet High and Rising” Johnyja Casha ili filma “Southern Comfort” kojeg je režirao Walter Hill. Album je snimljen u Whiteovom privatnom studiju u Franklinu, u kući u kojoj se na početku Građanskog rata nalazila liječnička ordinacija, a svaka od devet pjesama koja se na njemu nalazi premazana je nekim zloslutnim štimungom koji se prelijeva iz jedne pjesme u drugu. White nikada nije bio osobito deskriptivan tekstopisac, događajnost radnje mu je od primarnog interesa pa je takav ambijent, naizgled paradoksalno, zapravo zasnovan u potpunoj odsutnosti bilo kakvih nefunkcionalnih opisa isto koliko i u samoj svirci.
Protagonist pjesme “The Gift”, prve stvari na albumu, neki je dječak koji uz bocu vina i staru gitaru noći provodi na groblju na kojem leže nekadašnji robovi, vozač u pjesmi “Alligator, Mississippi” pokušava izvući živu glavu nakon što je zalutao u neku južnjačku varošicu s rezervoarom pri kraju, stvari “The Flood” i “Storm Comin” govore o suočavanju s poplavom i razaranjem, no u svakom od ovih komada izostavljena je finalna epizoda.
Vjerojatno najbolji moment na albumu je stvar “9 Foot Sack”, autobiografski komad o zajebanom djetinjstvu na farmi, kojeg White sumira stihom “we was poor, but we didn’t know it”. Whiteovi tekstovi, po običaju, više su ispripovijedani nego što su otpjevani, a njegovoj gitari potporu pruža ritam sekcija koju čine Bryan Owings (bubanj) i Steve Forrest (bas). Sve je odsvirano tako kao da njih trojica žele poručiti da “nema priše”, skoro pa na granici nonšalancije, a dobar dio stvari, prema Whiteovu priznanju, snimljene su iz prvog pokušaja jer su njemu jednostavno zvučale ispravno.
Objavljivanje albuma neočekivano je podiglo nešto kritičarske prašine i ponovno bacilo svjetlo na Whitea kao važnog autora, ponajprije zbog toga što je album objavljen na ozbiljnoj etiketi za razliku od njegovih prethodnih izdanja, što nije loše. Zamjerke da se bend ne trudi dovoljno i da album u stvari ne nudi bogznašto (osim kvalitete!) mogle su se pročitati na više mjesta, dok je u pohvalama prednjačio Uncut. Ima malo istine u svemu tome jer teško je reći da “Hoodoo” nudi nekakvu novost ili pomak kada se sagleda u perspektivi kompletnog Whiteova opusa.
Međutim, ovaj album može poslužiti kao dobar podsjetnik, ili upozorenje, onima koji su Whitea nekad zaboravili i prekrižili, da je on još uvijek tu, star ali ne i dotrajao, a to je nekad sasvim dovoljno.
