Travis
Ode To J. Smith
Mnogim ljudima od pera s glazbom kao primarnim poljem interesa 1999. godine nije bilo jasno koji su to milijuni ljudi, obožavatelji škotske skupine Travis, to jest njihovog The Man Who, albuma ispunjenog melankoličnim pop pjesmicama.
The Man Who je uglavnom sasječen od kritike, ali usmena predaja, nekoliko sudbonosnih događaja koji su pokrenuli medijsku lavinu (recimo činjenica da je na njihovom nastupu na Galstonburyu nakon sunčanih sati kiša počela padati baš na prve taktove hita “Why Does It Always Rain On Me?”), napravili su od Travisa najveću atrakciju godine. Razlog nije bilo teško dokučiti, Travis su znali napisati pjesmu kao izašlu iz Lennon/McCartney radionice i nisu se libili dodati dozu melodramatike koju svaki čovjek razumije. Ipak tako velika fama oko običnih pjesama i momaka koji obično izgledaju ostala je svojevrsni misterij, baš kao i njihovo isčeznuće s velikih pozornica bez obzira što nisu bitno mijenjali stil do danas.
Šesti album u karijeri, Ode To J. Smith skriva – u usporedbi s njihovim komercijalnim klimaksima na The Man Who i The Invisible Band – mnogo rokerskiju, tamniju i izazovniju glazbu. “Chinese Blues” i “Friends”, svaka na svoj način u gitarskim dionicama vraća u kraj šezdesetih, izravno podsjeća na tehniku Keitha Richardsa u “Gimme Shelter”. “J. Smith”, pjesma “o svakom anonimnom čovjeku i za svakog anonimnog čovjeka”, osim za njih neobične čvrstoće otkriva i zrno novootkrivene sklonosti ka glam rocku s dosta promjena u ritmu i intenzitetu, krešendom od potpune tišine do bučnog klimaksa začinjenog zborskim pjevanjem.
Album snimljen u samo 14 dana podsjeća podjednako na Beatlese s čvršćih trenutaka na “bijelom albumu” i Supergrass s ranih radova. Prepoznatljive igre između gitare i bendža u satenski finim melodijama ovdje su preživjele samo u tragovima, Travis su stari bend s nekim novim navikama. Teško da će povratiti stare komercijalne pozicije, ali će definitivno profitirati na ugledu.
