Willis Earl Beal
Nobody Knows
(Hot Charity)
Zanimljiva životna, a i profesionalna priča isplela se oko imena Willis Earl Beal. Miljenik kritike i male ali odane publike, i po svemu posebna osobnost, tamnoputi Beal rođen je u Chicagu, a u dvadesetim godinama odlazi u vojsku u Missouri, odakle biva otpušten zbog zdravstvenih problema.
Nakon toga počinje njegova potraga za uspjehom i identitetom. Odlazi u Albuquerque, u Novi Meksiko gdje vrijeme provodi kao beskućnik, radeći najslabije plaćene poslove, poput noćnog portira.
I tu je početak njegova glazbenog puta. Beal snima glazbu na CD-rove, a potom ih sam ostavlja na javnim mjestima u nadi da će ih netko pronaći i poslušati. Istovremeno, nastaju i njegove ilustracije, crteži i poezija, i napokon ga primjećuje Found Magazine – amaterski časopis koji sakuplja baš takve, privatne bilješke, umjetničke radove i fotografije malih, naoko nevažnih, svakodnevnih ljudi s ulice. Kada Willis dospijeva na njihovu naslovnicu, popularnost unutar indie undergrounda dobiva stanovit zamah.
Ugovor s nezavisnom etiketom Hot Charity (riječ je o podružnici kuće XL Recordings) uslijedio je 2012. godine i za taj label Willis Earl Beal snima dva neobična albuma.
Prvi od njih, Acousmatic Sorcery, potpuno je hermetičan na razmeđi lo-fi folka i bluesa. No drugi, Nobody Knows, još je intrigantniji. Za početak, on sadrži “Coming Through”, vokalni duet s Chan Marshall čiji ženstveni, ali krajnje osebujan glas pjesmi daje ekstra okus i Beala približava srednjoj struji. Potom, tu je stilizirano sirova tema “Too Dry To Cry”, koja mu je najviše priskrbila usporedbe s Tomom Waitsom. I ne manje zanimljiva naslovna skladba. Žanrovski, ona se naslanja na tradiciju gospela i bluesa, no izvanserijskom je čini njezina drama, prigušen ugođaj i skoro prijeteći ton.
Bealova je glazba općenito duboka, sjetna i uznemirujuća, baš kao što uznemirujuća može biti glazba onoga tko je u nekoliko godina proživio više nego drugi u pedeset. Primjerice, “Desintegrating” je, u skladu s naslovom, hrabar zvučni eksperiment koji posve zanemaruje komercijalna pravila: zvuk je to posve autentičnog novog glasa s čikaške, ili bilo koje druge američke ulice. Od umirujućih, gudačima podvučenih balada do čiste urbane apokalipse – to je, ukratko, Beal. Shizofren u svojim podžanrovskim subverzijama i suprotnostima, ali nikad nezanimljiv.
