Američka autorica i pjevačica Billie Eilish napunit će u prosincu 23 godine, a opet, kako drugačije pisati o njoj nego kao o punokrvnoj glazbenoj veteranki? Na kraju krajeva, suha statistika, rečeno sportskim žargonom, najbolje opravdava izbor baš takve perspektive. Jednostavno, ako govorimo o srednjostrujaškim glazbenicima mlađe generacije, nitko ne posjeduje deblji CV od Eilish, dok je za potrebe ilustracije dovoljno baciti i letimičan pogled na neke od stvari koje je postigla u svojoj dosadašnjoj karijeri.
Kada je Eilish 2019. godine, kao sedamnaestogodišnjakinja, objavila singl “Bad Guy”, postala je, recimo, prva osoba rođena u 21. stoljeću koja je dosegnula vrhove najrenomiranijih američkih glazbenih ljestvica. U međuvremenu se okitila podužim nizom još impresivnijih nagrada i priznanja. Zahvaljujući briljantnom debitantskom albumu “When We All Fall Asleep, Where Do We Go?”, objavljenom 2019. godine, postala je, na primjer, i najmlađa dobitnica Grammyja u sve četiri najprestižnije kategorije (album godine, pjesma godine, snimka godine, Grammy za najbolju novu izvođačicu). Dvije godine kasnije stigao je i prvi Oscar, za pjesmu “No Time to Die”, napisanu za istoimeni film iz James Bond franšize, a ove i drugi, za baladu “What I Was Made For?” koju smo mogli čuti u filmu “Barbie”. Eilish je, usput rečeno, i najmlađi headliner u povijesti glazbenog festivala Coachella.
Međutim, i prije tih službenih potvrda glazbene zrelosti, Eilish se mogla pohvaliti pozamašnom količinom umjetničkog radnog staža. Odrasla je u Los Angelesu, točnije u klasno i etnički heterogenoj četvrti Highland Park, gdje je od malih nogu pohađala satove plesa, glume i pjevanja. Eilish ne posjeduje nikakvo formalno obrazovanje — njezini roditelji, glumica i kazališna instruktorica Maggie Bard i glumac Patrick O’Connell, obrazovali su je u vlastitom domu, skupa s bratom Finneasom O’Connellom koji je danas njezin glavni glazbeni suradnik. Na neki način, ideja je u startu bila od Eilish napraviti profesionalnu glazbenicu.
Ukulele je, na primjer, počela svirati već kao šestogodišnjakinja. “Prva pjesma koju sam snimila bila je ‘Fingers Crossed’, a nju sam napisala kada sam imala jedanaest godina. Nastala je u sklopu radionice pisanja pjesama koju je organizirala moja majka. Zvuči poput tužne ljubavne pjesme, ali to je zapravo pjesma o zombi apokalipsi”, rekla je u jednom intervjuu.
Eilish i O’Connell počeli su zajedno skladati 2015. godine. Materijal, odnosno dva singla, premijerno su distribuirali putem SoundClouda – i to iznimno uspješno. “Snimili smo te pjesme i odulučili ih podijeliti s javnosti samo iz zabave”, rekla je jednom prilikom. Idući, “Ocean Eyes”, na istoj je platformi u dva tjedna preslušan više od nekoliko stotina tisuća puta. Strateški izrežirana do najsitnijih detalja, promocija Billie Eilish u najelitniji razred glazbene industrije trajala je zatim oko tri godine. Uslijedili su, između ostalog, novi singlovi, EP-ji, partnerstva s Apple Musicom, modnim brendom Chanel, Spotifyem, suradnja s Netflixom i profili u najprestižnijim američkim časopisima. Eilish je održala dvije uspješne turneje – prije nego što je uopće objavila debitantski album.
Iako je njezina umjetnička persona svjesno i eksplicitno konstruirana na anti-šoubiz temeljima, činjenica je da je Eilish do danas izgradila glazbeno carstvo koje bi u budućnosti moglo podnijeti usporedbu i s onim Taylor Swift.
Kada je u kolovozu prošle godine nastupila na Reading festivalu, u naslovu izvještaja s koncerta u Financial Timesu stajalo je, primjerice, da je Eilish jednu od najvećih koncertnih lokacija na svijetu uspjela pretvoriti u tinejdžersku spavaću sobu. To je, ukratko, poetička formula koje su se O’Connel i Eilish više-manje strogo pridržavali u prvoj fazi njezine karijere, kao i na prva dva albuma (drugi, “Happier Than Ever”, objavljen je 2021. godine).
Eilish je autorica koja ne trpi usporedbe kada je riječ o pisanju tmurnih, naglašeno osobnih elektro-pop pjesama koje su natopljene blago gotičkom atmosferom, dok produkcija, za koju je zaslužan O’Connel, takve intimne iskaze pak uspijeva podići na razinu koja bez problema može podnijeti izvedbe i u ne baš intimnim koncertnim prostorima. Već spomenuti singl “Bad Guy” vjerojatno je najpristupačniji primjer – svi ključni sastojci Eilishine poetike na njemu su predstavljeni u najboljem svijetlu – takve autorske strategije. Eilish je na debitantskom albumu uvjerljivo isporučila iste rezultate, dok je na “Happier Than Ever” dojam bio samo nešto slabiji.
Nakon dvije godine diskografske pauze, Eilish je u svibnju predstavila novi album, “Hit Me Hard and Soft”, koji predstavlja prvu pravu prijelomnicu u njezinoj karijeri, kako u poetičkom tako i u marketinškom smislu. Izlasku albuma nisu prethodili najavni singlovi, niti smo u američkim medijima o Eilish mogli pročitati previše toga, što je do sada rijetko bio slučaj. U retrospektivi, moglo bi se reći, ništa neobično – jedna od glavnih tema novog albuma, naime, upravo je zasićenost 22-godišnje glazbenice slavom i neprestanom medijskom izloženošću. U prvoj pjesmi na albumu, “Skinny”, Eilish priznaje da se osjeća poput “ptice u kavezu”.
Iako je O’Connel ponovno za produkcijskim kormilom, Eilish je novom albumu po prvi put potražila pomoć vanjskih glazbenih suradnika. Bubanj svira Andrew Marshall – inače bubnjar koji s njom nastupa na koncertima – a gudačke dionice na prvoj pjesmi albuma djelo su američkih suvremenih klasičara Attaca Quartet.
“Hit Me Hard and Soft” istovremeno je najkompaktnije i formalno najambicioznije ostvarenje u dosadašnjoj Eilishinoj karijeri.
Kada je riječ o komponiranju, Eilish i O’Connel na novom albumu pokazuju određenu dozu elastičnosti na kakvu do sada nismo bili naviknuti – nešto poput glazbenog ekvivalenta brze izmjene različitih kadrova u filmskom jeziku. Najbolja demonstracija takvih apetita je pjesma “L’Amour De Ma Vie” koja u početku zvuči kao nešto što bi se trebalo slušati sjedeći u fotelji, a završava kao poziv na izlazak u noćni klub.
Osim ambivalentnog odnosa prema statusu superzvijezde, Eilish u deset novih pjesama tematski razrađuje i osjećaje tjeskobe i uplašenosti i, naravno, ljubavi. Za razliku od prethodnih izdanja, glavna preokupacija na ovom album u tom su smislu žene. Eilish je krajem prošle godine otkrila da je biseksualna, dok je ove u intervjuu za The Rolling Stone pojasnila kako je “u žene bila zaljubljena tijekom cijelog svog života.” “Mogla bih pojesti tu djevojku za ručak / Da, ona pleše na mom jeziku / Ima okus kao da bi mogla biti ona prava”, pjeva Eilish u “Lunch”, pjesmi koja je najsličnija materijalu koji je izložila na prethodna dva albuma.
Također, Eilishina vokalna izvedba kompleksnija je i nijansiranija, njezin sopran na novom albumu zvuči kao nešto primjerenije zadimljenom klupskom prostoru nego nogometnom stadionu. Ukratko, kao glas nekoga tko je odrastao i sazrio prebrzo – u najboljem smislu te riječi.
