U pop terminologiji postoji kritičarski izraz easy listening koji, naravno, označava glazbu s ciljem emotivnog opuštanja, ili prepuštanja ugodi – najčešće nenametljivim aranžmanima, umirujućim vokalima i jednako neinvazivnom produkcijom.
Kratak osvrt u povodu posljednjeg albuma Vulnicura
Ako postoji izvođač koji je personifikacija žanra u kojem se sve ove osobine pojavljuju u upravo obrnutom smislu i značenju, onda je to svestrana islandska umjetnica Björk. To, naravno, ne znači da njezin opus i njezina karijera, koja u raznim pojavnim oblicima traje već gotovo četiri desetljeća, ne sadrži i ležernije dijelove: takvi se, primjerice, mogu pronaći na danas već pomalo zaboravljenom jazz albumu Gling-Gló s početka 1990-ih.
Piše: Denis Leskovar
No čak i u takvim primjerima postoji barem jedna inventivna crta, ili barem stilska diverzija koja će slušatelja podsjetiti da ima posla s glazbenicom kojoj je ekscentričnost prirodno stanje. Kako se takva, unikatna, čak i radikalna pojava ipak uspjela ne samo približiti srednjoj struji nego je i redefinirati, vjerojatno je jedno od najzanimljivih pitanja u kontekstu suvremene glazbe od osamdesetih naovamo.
Početkom godine Björk je objavila svoj deveti studijski album pod naslovom Vulnicura. Istina, pomalo pod pritiskom: naime, planirani datum izlaska bio je ožujak, ali su pjesme (kolokvijalno kazano) dva mjeseca prije iscurile na Internet, pa nije bilo drugog izbora nego ga službeno predstaviti publici.
Riječ je nesumnjivo o najosobnijem izdanju u karijeri, o dokumentu raspada njezine (nedavno prekinute) veze s dugogodišnjim partnerom, američkim umjetnikom Matthewom Barneyem. Zato album na mnogim mjestima zvuči gotovo mučno, ili barem toliko intimno da slušatelju postaje nelagodno jer je uvučen u privatni svijet dvoje ljudi, u svijet koji se raspada pred njegovim očima i ušima.
Ugođaj je dakle sumoran, stihovi bolno iskreni, a sve zajedno za autoricu možda ima terapeutski učinak. Ono što Vulnicuru povezuje s prethodnim albumima, to je prije svega karakterističan način pjevanja, izmješten iz svih postojećih okvira. Druga zajednička točka ogleda se u ranije isprobanoj kombinaciji organskih instrumenata, poput gudača, i elektroničkih tekstura. Sve zajedno albumu osigurava okus pažljivo izvedenog eksperimenta prožetog prohodnijim dijelovima.
Punim imenom Björk Guðmundsdóttir, rođena je 21. studenog 1965. u Reykjaviku, gdje je i odrasla. Nakon razvoda roditelja živjela je s majkom u hipi komuni, gdje je vjerojatno naučila prve lekcije o tome kako liberalno misliti u svakom, pa i umjetničkom smislu. Studirala je klasičnu glazbu, svirala je klavir i izučavala flautu, a s jedanaest godina objavila je prvi album, Björk – bilo je to 1977.
Poslije je upijala najrazličitije utjecaje – od punka do jazza i gothic rocka. Osamdesetih je sudjelovala u grupama Tappi Tikarass i Kukl, objavila je i knjigu poezije, a u to vrijeme razvila je vokalni stil po kojem će ostati poznata do danas. Naravno, njezin prvi veliki bend bio je Sugarcubes, koji će u razdoblju od 1986. do 1992. snimiti tri kritičarski cijenjena studijska albuma i postati važan islandski izvozni glazbeni proizvod.
No tek je onda započela jedna od fascinantnijih karijera u popularnoj glazbi devedesetih, pri čemu je malo toga dalo naslutiti smjer kojim će Björk krenuti na solo albumima toga desetljeća, kao što su Debut, Post i Homogenic.
Vokali u rasponu od šapata do vriska (zajedno sa svim nijansama između), i glazba koja je na svakom idućem izdanju dobivala na kompleksnosti, raznovrsnosti i sve neobičnijim nijansama – tako bi se u jednoj rečenici mogli opisati temelje njezine strategije u razdoblju nakon Sugarcubesa. Pritom je koristila sve što joj se našlo na putu.
Posebno se to odnosi na elemente elektroničke klupske glazbe i dance kulture općenito (od housea do trip hopa), ali nešto manje i na alternativni rock, klasičnu glazbu kao temeljno edukacijsko polazište, pa čak i big-band jazz, u šarmantnoj skladbi “It’s Oh So Quiet”.
Tijekom čitave karijere, a posebno u njezinom samostalnom dijelu, Björk je davala važan doprinos drugačijoj, slobodnijoj percepciji suvremene glazbe. A to je mogla upravo zato jer je uspjela uspostaviti (ili učvrstiti) komunikaciju između avangarde i mainstreama, tradicije i futurizma, te između audio i vizualnih umjetnosti (uostalom, kao što je poznato, uspješno se okušala i na polju glume).
Istina je (kako je netko primijetio) da svaki njezin njezin album, a pogotovo nekoliko posljednjih, zvuči kao da je dio nekog većeg, šireg umjetničkog happeninga, a ne samo puki glazbeni događaj. Takav pristup kulminirao je prije četiri godine na ambicioznom projektu Biophilia. Riječ je o multimedijalnoj sintezi glazbe, Interneta, prirodnih znanosti, tehnologije i grandioznih koncertnih nastupa koji su uključivali velike zborove, egzotične instrumente i filmske projekcije.
U knjizi Listen To This američki glazbeni kritičar Alex Ross usporedio je Björk s velikim opernim pjevačicama. I to zato jer ona, poput njih, uspješno kombinira preciznost u vokalu (u odnosu na njegovu visinu ili dubinu) i snagu koja proizlazi iz same emocije. Iznimno je teško održati tu ravnotežu, a da se pritom jedan element ne žrtvuje nauštrb drugog, piše Ross.
Treba priznati kako je islandskoj glazbenici to često uspijevalo – čak i na onim albumima koji su bili izuzetno zatvoreni u instrumentalnom smislu. Ekspresivnost njezina vokala još je uvijek jedno od njezinih najjačih oružja. I ta konstatacija jednako vrijedi bez obzira je li riječ o velikim temama i konceptima, ili pak krajnje intimnim zapisima kao što je ovaj, zasad posljednji, Vulnicura.
Björk pripada uskom krugu najintrigantnijih pojava suvremene glazbe, uz ostalo i zato jer je vlastitu individualnost znala uklopiti u kontekst mjesta i vremena. Rezultat su goleme naklade, uz naklonost čak i najstrožih kritičara. O respektu u struci svjedoči niz najrazličitijih nagrada među kojima možda valja izdvojiti Polar music prize koju dodjeljuje Švedska kraljevska glazbena akademija.
Za odgovor na pitanje je li titula “najvažnije glazbenice svoje generacije”, koju joj često pripisuju pretjerana, ili je posve utemeljena, možda bi trebalo još malo pričekati. No već je davno postalo jasno da je Björk radikalno izmijenila mnoge aspekte iz kojih treba promatrati europsku popularnu kulturu s kraja prošlog i početka ovog stoljeća.
