Početkom srpnja napunjeno je 30 godina od izlaska prvog samostalnog albuma Björk, kolekcije od 11 pjesama jednostavno nazvane “Debut”. Iako se radilo o debitantskom ostvarenju, Björk je u tom trenutku bila sve samo ne novo lice na glazbenoj sceni — imala je, naime, već šest godina staža u Sugarcubes, jednoj od omiljenih grupa iz alt-rock miljea na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. Poetički ambiciozan i stilski radikalno heterogen album iznenadio je mnoge i razočarao neke. Većina je, ukratko, očekivala samo nešto slobodnije derivacije najboljih trenutaka njezinog bivšeg benda.
Strogo govoreći, “Debut”, u stvari, nije bio debi. Björk je prvi album objavila još kao 11-godišnja djevojčica, ali on se u pravilu izostavlja iz službenog presjeka njezine diskografije. U pitanju je bio prilično bizaran miks obrada pop i rock klasika prevedenih na islandski i originalnog materijala. Odrasli autorski glas formirala je pak u islandskom punk i do-it-yourself miljeu, u bendovima poput Spit and Snot i KUKL. Unatoč nominalnoj art-rock orijentaciji, tragove takvog odrastanja bilo je moguće jasno razabrati i na trima albumima koje su Sugarcubes objavili u razmaku od četiri godine. Međutim, 1992., bend je prestao s radom.
Prema kratkoj, službenoj verziji priče o raspadu grupe, Sugarcubes na druga dva albuma nisu uspjeli ponoviti komercijalni uspjeh prvijenca “Life’s Too Good!”. S druge strane, iste su godine bili predgrupa U2-u na Zoo TV turneji pa je moguće pretpostaviti da stvari u financijskom smislu nisu mogle biti toliko loše da dovedu do gašenja benda. Vjerojatnija interpretacija stoga je ona prema kojoj je Björk jednostavno tražila nešto više autorske slobode. Na kraju krajeva, većina pjesama koje će završiti na “Debut” bile su napisane odavno – problem je samo bio u tome što se radilo o materijalu kojeg u žanrovske okvire grupe poput Sugarcubes bilo nemoguće ugurati. “Melodije s albuma ‘Debut’ napisala sam još kao tinejdžerka. Ostale su neiskorištene, jer to nisu bile punk melodije, a ja sam bila u punk bendu”, rekla je kasnije.
“Debut” je svjetlo dana ugledao u post-grunge kontekstu u kojem su, kada se pitalo direktore vodećih izdavačkih kuća, najbolje oklade još uvijek bile klonovi bendova poput Nirvane i Pearl Jama. Björk je, međutim, pod svaku cijenu željela isprazniti džepove u kojima su se ideje nakupljale godinama. U međuvremenu, i Island je zamijenila Londonom. Preko svog tadašnjeg partnera, DJ-a Dominica Thruppa, Björk je upoznala Nelleeja Hoppera, producenta koji je surađivao sa Sinead O’Connor, Soul II Soul i Massive Attackom. Ubrzo su počeli s radom u različitim studijima, od Londona preko Mumbaija do Los Angelesa. Kada je “Debut” napokon objavljen, na negativan prijem kod kritike naišao je uglavnom samo u SAD-u. “Potpuno razočaranje. Umjesto da se držala rock and rolla, Björk je snimila album koji je bolno eklektičan”, napisao je Tom Graves u čuvenoj recenziji u Rolling Stoneu.
Iz suvremene perspektive teško je do kraja osvijestiti izvornu poetičku svježinu albuma, neovisno o tome što on i danas većini može zvučati prilično uzbudljivo. Stilski i ambijentalno, album je pokrio široki teren. Na njemu je moguće prepoznati utjecaje dance trendova s kraja osamdesetih, odnosno techno, trip-hop i house motive. Uz bok njima, stajale su pak jazz, world beat, pa čak i operne stilizacije.
A opet, istovremeno, album zvuči i kao nešto što je moglo nastati samo u ranim devedesetima, kao adrenalinski glazbeni koktel u kojem se naivni, post-ideološki optimizam miješa s ležernim urbanim načinom života. “Ne znam kakva mi je budućnost nakon ovog vikenda”, pjeva Björk na “Big Time Sensuality”. “I, jednostavno, niti ne želim znati.” Slušajući album nedavno, na pamet mi je pala rečenica Micka Herrona, popularnog britanskog pisca špijunskih romana, koja spominje “onaj blaženi predah tijekom kojeg je svijet izgledao kao sigurno mjesto, između kraja Hladnog rata i otprilike deset minuta kasnije”. Tematski, “Debut” je radost vjere o životu u tom, najboljem od svih mogućih svjetova, zabilježio efektnije od većine kulturnih proizvoda iz istog razdoblja.
Još jednom – posljednji put, doduše – Sugarcubes poslužili su kao referentna točka. Naime, izdavačka kuća One Little Indian pokušala je predvidjeti komercijalni domet albuma prema uspjesima rasformirane grupe i originalno ga tiskala u četrdeset tisuća primjeraka. U prva tri tjedna nakon objavljivanja, međutim, “Debut” je prodan u više od pola milijuna komada, a danas ta cifra iznosi oko pet milijuna. U ožujku 1994. godine, album se popeo na treće mjesto britanske glazbene ljestvice.
Utjecaj albuma na kasniji razvoj popularne glazbe potrebno je istaknuti više od njegova komercijalnog uspjeha. U principu, svako konceptualno hrabrije pop izdanje novijeg datuma duguje nešto pjesmama poput “Human Behaviour”, “There’s More to Life Than This” ili “Venus as a Boy”. Također, “Debut” je bio možda i prvi album koji je ideju – prema kojoj intimni, povjerljivi glazbeni iskaz uglavnom podrazumijeva primitivni gitarski aranžman – učinio staromodnom.
Kada je pak riječ o samoj Björk, “Debut” je bio nešto između demonstracije autorske moći i najave svega onoga što će iz njezine neobične pop radionice izlaziti u budućnosti. Uostalom, dovoljno je, recimo, poslušati “Fossoru” (2022.) kako bi se bez posebnog napora zapazila poetička dosljednost koja je i dalje bez premca u suvremenom popularnoglazbenom polju.
