Na predstojećem, trinaestom INmusic festivalu uz druga zanimljiva imena (provjerenih aduta od Queens of The Stone Age do briljantnog tuareškog gitarista Bombina) predstavit će se i David Byrne. Sudeći prema njegovoj dosadašnjoj radnoj strategiji, to zasigurno neće biti uobičajena revija bolje nostalgične prošlosti na kakve su nas naviknuli glazbenici njegove generacije.
S impresivnim stažem na sceni David Byrne nesumnjivo pripada svjetskoj pop-eliti, pri čemu pop ovdje valja shvatiti u najširem smislu termina
Uvijek nemiran i hiperaktivan, svestrani njujorški osobenjak sa sobom donosi novi studijski album American Utopia, koji je, unatoč klasičnoj strukturi, koncipiran kao dio šire postavljenog, multimedijalnog projekta Reasons To Be Cheerfull.
Piše: Denis Leskovar
Kako svi naglašavaju, riječ o prvom pravom samostalnom Byrneovu radu nakon četranest godina pauze (i albuma Grown Backwards), ali ta činjenica neupućenog slušatelja mogla bi navesti na pogrešan zaključak o kreativnoj tromosti ili barem perfekcionističkoj autorovoj naravi koja ga usporava u tempu. Byrne je, kako smo naglasili, kontinuirano aktivan, iako se njegova radna strategija nerijetko sastoji od ambicioznih kolaboracijskih zahvata: St. Vincent, Brian Eno i Fatboy Slim samo su neki recentniji suradnici bivšeg frontmena Talking Headsa.
S impresivnim stažem na sceni David Byrne nesumnjivo pripada svjetskoj pop-eliti, pri čemu pop ovdje valja shvatiti u najširem smislu termina – kao oznaku koja uključuje sve i ne izostavlja gotovo ništa. Najjednostavnije rečeno, na kormilu Talking Headsa uspio je nekonvencionalne umjetničke namjere materijalizirati u kontekstu popularne glazbe – preciznije, u onome što se naziva maglovitim terminom new wave – te ih poslije približiti srednjoj, masovnijoj struji. Dakako, onoliko koliko je to bilo moguće s obzirom na njezinu urođenu konzervativnost. No, bilo je to tijekom 1970-ih, u dokazano najkreativnijem razdoblju u povijesti popularne glazbe. U okružju hladnih, demotivirajućih osamdesetih nije slučajno da su čak i albumi Talking Headsa počeli gubili na svježini i umjetničkom naboju.
Iako ga svi poznaju kao hodajuću definiciju neurotičnog Njujorčana, Byrneovi korijeni sežu u Dumbarton u Škotskoj. U New York se doselio u dobi od 22 godine, u proljeće 1974., nakon što je obrazovanje stekao na Maryland Institute College Of Art. Kao i većina njegovih suvremenika formirao se na različitim oblicima rock glazbe, no njegova obuzetost popularnom kulturom uvijek je nadilazila rock ‘n roll shvaćen u uobičajenim parametrima. Byrne je od samoga početka bio utjelovljenje eklekticizma, pa će njegove ambicije odmah prerasti i new wave, a posebno punk-rock čiji su se elementi – prije svega u pristupu, rijetko u izvedbi – mogli prepoznati na starim i najboljim pločama “Govorećih glava”.
Talking Heads – Četiri govoreće glave, jedna vizija: Frantz, Harrison, Byrne i Weymouth na vrhuncu popuarnosti
Iako je doprinos bubnjara Chrisa Frantza, basistice Tine Waymouth i klavijaturista Jerryja Harrisona (koji je iskustvo prethodno stekao u postavi jednako ekscentričnih Modern Loversa Jonathana Richmana) bio nezamjenjiv i dragocjen, u estetici Talking Headsa najviše su se zrcalili Byrneovi utjecaji. Njegova umjetnička znatiželja, formalna naobrazba i istraživački nerv vodio ih je iz jednog albuma u drugi, iz jedne stvaralačke faze u drugu, zahtjevniju. Njihovom glazbom provlačila se opčinjenost pop-artom, avangardnim skladateljima poput Phillipa Glassa, opusom koreografa i plesača Mercea Cunninghama i vizualnom umjetnošću Jaspera Johnsa. Osim toga, Byrnea je oduvijek zanimala i mogućnost nove primjene plesne glazbe različitog podrijetla – od Motown soula i tvrdog funka, preko (rock publici omraženog) diska, pa sve do raznih kompleksnijih ritmičkih oblika koji će u rock kritičarsku terminologiju biti uvedeni pod neodređenim nazivom world music.
Pomnije analizirajući opus Talking Headsa, a ironično promatrajući iz odmaknute perspektive, stvar se može postaviti i u formi retoričkog pitanja: zašto se mučiti skupljajući albume Franza Ferdinanda, Arcade Fire, Bloc Partyja i Jamesa Murphyja ako sve to možete dobiti na jednom mjestu? Od 1977 do 1980 Headsi su njujorški new wave utjelovili u svojem najneurotičnijem i najkreativnijem izdanju. Dok su Ramonesi dva akorda raspoređivali kroz desetke identično intoniranih punk budnica, Byrne i ekipa propitivali su mogućnosti stapanja pop-rocka s ‘umjetničkim’ ne-rock formama pri čemu rezultati nikada nisu bili pretenciozni. Stoga je već prvijenac ’77 više mamio usporedbe s Roxy Music negoli s klasičnom proto-punk lektirom Velvet Undergrounda ili (još manje) Stoogesa. Skladbom „Psycho Killer“ (isprva zamišljenom u formi akustične balade!) osigurali su ulaznicu u mainstream uz bezrezervnu podršku kritike s obje strane Atlantika.
U vrijeme drugog albuma primijetio ih je Brian Eno, ali (unatoč njegovim produkcijskim intervencijama) zvuk na More Songs Of Buildings And Food bio je previše tanak. Pjesme su, u rasponu od „Thank You For Sending Me An Angel“ preko „Take Me To The River“ Ala Greena do „I’m Not In Love“, bile redom odlične, dijagnosticirajući kolektivnu urbanu neurozu na jednako impresivan način kao nastupni album.
U vrijeme izlaska (1980) četvrti album Remain In Light – u kojemu su uplovili u afričku poliritmiju – bio je proglašen jednako impresivnim, no uz iznimku uistinu perfektnih „Crosseyed And Painless“, „The Great Curve“ i „Listening Wind“ njegove world-music ambicije mogle su na nenaviknutog slušatelja ostaviti dojam plesne mehanike koju je teško progutati u okolnostima slušanja u dnevnoj sobi. Nakon tri godine pauze vratili su se albumom Speaking In Tongues, ali to su već neki drugi, ukalupljeniji Talking Headsi, pripremljeni za masovno pop tržište.
Kad je u razdoblju finalnog studijskog ostvarenja Talking Headsa, Naked, osnovao izdavačku etiketu Luaka Bop, Byrne je napokon kreirao platformu na kojoj će, lišen pritisaka „obične“ rock postave, od prvog pravog solo albuma Rei Momo (1989), konačno artikulirati rastuću fascinaciju ne samo „ne-zapadnjačkom“ glazbom (od kolumbijskog cumbia ritma, preko brazilske sambe, do klasičnog son montuna i cha-cha koji su oblikovali afrokubanske temelje njujorške salse), nego i produbiti svoje stvaralačke postupke.
Studijska izdanja kao što su Uh-Oh, David Byrne, Feelings i Look Into The Eyeball solidno su sintetizirala adult-pop i atipični kantautorski vokabular s tradicijom (za tipičnog pop slušatelja) „egzotičnih“ područja. Krajnji ishod je world beat, ali reinterpretiran na autorov osebujan izvedbeni jezik.
Mnogi kritičari, biografi i recenzenti smatraju da je Byrneove samostalne albume, projekte i multimedijalne poduhvate mnogo lakše cijeniti na racionalnoj, gotovo akademskoj osnovi nego ih „voljeti“ u klasičnom smislu, s onom vrstom emocija kakvima se pristupa standradnim pop pjesmama. No, takvim se, barem površno, čini i njegov pristup umjetnosti u cjelini: više racionalnosti, a manje izravne osjećajnosti. Ako ona i jest tu, valja je „dešifrirati“, proniknuti u nju i otključati vrata nekih zamršenijih jezično-glazbenih sklopova.
Primjerice, u travnju 2010. isporučio je Here Lies Love, konceptualni projekt o bivšoj filipinskoj prvoj dami Imeldi Marcos. Nezamislivo ambiciozan dvostruki album Byrne je posvetio njezinu usponu i padu, a realizirao ga je u suradnji s britanski DJ-em Fatboy Slimom i 22 gostujuća, mahom ženska vokala pomoću kojih je iscrtan život jet-setterice sklone koječemu, a posebice cipelama i disco glazbi. Izostavivši ono prvo, a naglasivši drugo, autor je uz pomoć glazbenica kao što su Tori Amosi, Kate Pierson, Allison Moorer, Róisín Murphy, Sharon Jones i Santigold, snimio previše kaloričnu ali sasvim zaokruženu „disco operu“.
David Byrne na koncertnoj turneji 2018.
U kontekstu Byrneove cjelokupne stvaralačke estetike posebno je važno naglasiti odnos s Brianom Enom. Tandem sastavljen od britanskog „zvučnog arhitekta“ i njujorškog art-rock eklektika najprije je modificirao izvorni zvuk Talking Headsa, a potom 1981. potpisao My Life In A Bush Of Ghosts, inovativan i hermetičan amalgam robotskog funka i world glazbe, koji je ugrađen u temelje moderne elektroničke scene. Brianu kao starijem kolegi s iskustvom prikupljenim u radu s Roxy Music te vlasniku utjecajnog solo opusa pripala je uloga mentora, premda to ne isključuje uzajamni respekt i autorsku komplementarnost. Stvaralačka kemija profunkcionirat će na mnogo pitkiji način na albumu Everything That Happens Will Happen Today (2008) koji dokazuje da ne mora svaki susret dvojice vrhunskih rock znanstvenika završiti nekomunikativnom i „matematičarskom“ glazbom. Uostalom, stilovi kojima su se pozabavili – folk, pop, nešto countryja i ono što su sami nazvali „elektronski gospel“ – namijenjeni su širokoj publici, a ne analitički raspoloženim kritičarima. Na posljednjem albumu American Utopia njihova je suradnja dobila nove, ništa manje zahtjevne forme.
Ukratko, neporeciva su energija i intelektualni zanos kojima Byrne i u poodmaklom razdoblju karijere zakoračuje na sklizak teren od kojeg podjednako zaziru klasični kantautorski trubaduri i ambiciozni indie izvođači. Byrneov umjetnički profil u posljednja dva i više desetljeća satkan je i od aktivnosti na području filma, fotografije, slikarstva, biciklizma i spisateljstva. Spomenimo i seriju multimedijalnih koncertnih happeninga pod nazivom Contemporary Color, te ambiciozni projekt Neurosoceity, svojevrsni „kazališni performans koji su dizajnirali znanstvenici.“
Byrneova lucidnost i elokventnost došle su do izražaja i u knjizi How Music Works (u neobjašnjivo pretencioznom domaćem prijevodu „Sve o glazbi“) kojom najotvoreniji njujorški suvremeni umjetnik pokušava osvijetliti različite aspekte nastanka, snimanja, distribucije i konzumiranja glazbe. On to čini koristeći dostupne povijesne činjenice, ali i iskustva nakupljena vlastitim aktivnim stvaralačkim procesom koji se, uz vijuganja i sitne kreativne zastoje, proteže na više od četiri impresivna desetljeća.
U konačnici, njegova pop poetika (ne)izravno odražava američku, a poglavito njujoršku svakodnevicu. Poput Loua Reeda, i u njegovoj se pomaknutoj umjetničkoj svijesti dnevna iskustva pretaču u glazbu katkada teško dokučivu čovjeku s ulice, ali to je čini još uzbudljivijom.
American Utopia
(Nonesuch, 2018)
Ocjena: 3,5 / 5
“Stvaranje glazbe nalik je izgradnji stroja čija je svrha pronaći i pobuditi emociju – jednako u slušatelja kao i izvođača. Takvo određenje mnogi će proglasiti odbojnim, jer umjetnik, prema toj definiciji, ne bi bio mnogo više od mađioničara, manipulatora i samodopadnog prevaranta. Glazba je, smatraju oni, odraz emocije, a ne njezin proizvođač. Uvriježeni stavovi podrazumijevaju da umjetnik stvaralačkim činom otkriva dio sebe”, zapisao je Byrne u knjizi How Music Works u kojoj iz različitih kuteva razotkriva i analizira ne samo proces stvaranja glazbenog djela nego i razne aspekte snimanja, raspodjele i konzumiranja glazbe. “No ja počinjem vjerovati u nešto drugo,” nastavlja autor. “Glazbenik je osposobljen stvoriti sredstva pomoću kojih probija čovjekovu površinsku, psihološku barijeru i potiče dubinske osjećaje koje svi dijelimo.”
Savršeno napisano, iako se na mnogim mjestima Byrneova kataloga teško razabire „gola“ emocija, a mnogo više inteligentna, dobronamjerna, pomno promišljena i nerijetko zaigrana stvaralačka strategija. O tome svjedoči i novi studijski album American Utopia, njegov prvi solo projekt nakon četrnaest godina pauze, integriran u sveobuhvatniji multimedijski zahvat Reasons To be Cheerful. Taj bi projekt, na temeljima rijetkih ali vrijednih dobrih vijesti i događaja probranih iz kaosa koji nas okružuje, trebao unijeti više nade u sumornu američku svakodnevicu načetu ideološkim i političkim razdorima i podjelama, te ekonomskim i drugim nevoljama.
Riječ je o nekoj vrsti kolektivnog „pseudoterapijskog sredstva“ koje zahvaća različite oblasti života: od politike i zdravlja do transporta i kulture. Na tematskoj razini American Utopia u skladu s naslovom funkcionira kao potencijalni okidač optimizma; u glazbenom smislu, album je istkan od suvremenih postupaka koji kombiniraju elektroničke i (polu)organske elemente, loopove i gudače, puhače i mnogo ritmičkih subverzija, te nešto upečatljivih refrena: izvrsna “Gasoline and Dirty Sheets” i razmjerno radiofonična “Everybody’s Coming To My House” svojom eliptičnom raspjevanošću podsjećaju na dane kad su Talking Headsi bili u punom naletu.
Kompleksnoj strukturi albuma American Utopia pridonio je i stari suradnik Brian Eno, zaslužan i u koautorskom smislu, čijih se usluga Byrne očito nije kadar odreći. Međutim, postava je osvježena još nekim suradnicima: Sampha i Jack Peñate, primjerice, tek su dva britanska. Osim što je dao aranžmanski doprinos, njujorški eksperimentator Daniel Lopatin (alias Oneohtrix Point Never) i autorski sudjeluje u nešto smirenijoj i meditativnijoj, gotovo sjetnoj temi “This Is That” – i to je najviše što se Byrne ovdje približio pojmu “balade”. Byrneov glas, još uvijek energičan, neurotičan i prodoran, mnogima neće biti po volji, ali tako je uvijek bilo.
Njegova glazba i dalje izvire iz kontrasta između konvencionalne strukture urbanog popa i pomaknutih, hiperaktivnih up-to-date pokusa; primjerice, “Doing The Right Thing” počinje u standardnom stilu, uronjena u gudače koji nose melodiju i guraju je naprijed, da bi nakon dvije minute eksplodirala u nemilosrdnu ritmičnu sintetiku – i ponovo se vratila u početni sanjivi ugođaj.
Američka utopija? Naslov albuma nije ironičan, reći će autor. “Pjesme ne opisuju neki imaginaran, neostvarivi svijet, nego pokušavaju naznačiti svijet u kojemu živimo sada, ovoga trenutka.” Kako? Očito tako da u njemu tražimo ono dobro, ona sjedinjujuća iskustva koja ulijevaju malo optimizma. Nasuprot toj, gotovo naivnoj koncepciji, uhu običnog slušatelja Byrneova glazba i dalje će biti tek djelomično i mjestimično prohodna, i možda previše tjeskobna i kompleksna u zamisli i realizaciji. A to znači da je njegov intelektualni cilj još jednom postignut.
Denis Leskovar
