Beth Gibbons
Lives Outgrown
(Domino Records, 2024)
Okupljen početkom 1990-ih u Bristolu, trio Portishead pripada uskom krugu začetnika trip-hopa, danas pomalo zaboravljenog ali intrigantnog podžanra podjednako oslonjenog na soul ugođajnost, razne oblike elektronike, na ponešto reggaea, psihodeliju i usporenu varijantu hip-hopa. Od svih pripadnika tog zanimljivog društva (Massive Attack, Tricky…) Portishead je izvodio najsporiju i najugođajniju glazbu, obilježenu unikatnim vokalnim stilizacijama Beth Gibbons – pjevačice za koju se odmah moglo zaključiti da joj interesi sežu daleko šire negoli je to odavala glazba matičnog sastava.
To “mnogo šire” izbilo je na površinu kasnije, nakon raspada grupe, na raznim projektima od kojih valja istaknuti folkom i jazzom nadahnut album Out of Season (2002), ostvaren u suradnji s Paulom Webbom (umjetničkim pseudonimom Rustin Man) iz grupe Talk Talk. Gotovo nevjerojatnu činjenicu da je Lives Outgrown (u koprodukciji Jamesa Forda uz dodatne intervencije Leeja Harrisa) njezin prvi pravi solo album moguće je objasniti autoričinim perfekcionizmom, odnosno potrebom da sve dovede do savršenstva u autorskom, aranžmanskom i produkcijskom smislu: pjesme su nastajale doslovce godinama, ustvari više od desetljeća, pa zvuče “izvanvremenski”. I uopće nisu optimistične.
Upravo suprotno.
Tuga u koju su uronjene sve skladbe, od zlokobne uvodne “Tell Me Who You Are Today” nadalje, proizlazi iz tematske opsesije najbolje iskazane u pomalo kakofoničnoj temi “Rewind” – predaleko smo otišli da bismo stvari mogli vratiti unatrag. Tema smrtnosti i neumitnog kraja uvijek je više ili manje u fokusu, što nije čudno uzmemo li u obzir činjenicu da je Gibbons u stvarnom životu posljednjih godina mnogim dragim osobama bila prisiljena reći zbogom. Kad je vlastitu bol pretočila u glazbu, rezultati su se pokazali briljantnima. Premda je glazba ukorijenjena u neku vrstu komornog folka, riječ je o posve slobodno koncipiranoj cjelini, neopterećenoj unaprijed zadanim žanrovskim okvirima. Raznorazne udaraljke i gudači, flaute i lutnje, orgulje i melotron, standardne gitare i pedal steel, vibrafoni i trube, čak i zvuci prirode kojima su dekorirani pojedini dijelovi, sve je ugrađeno u krajnje introspektivnu ploču s dubokim pogledom unatrag, gdje Gibbons sagledava ne samo vlastiti, nego i živote onih koji su joj bliski i kojih više nema. “Floating On a Moment” i “Lost Changes” odmah se izdvajaju kao favoriti, no Lives Outgrown ostavlja dojam profinjene i bešavne cjeline u koju je katkad teško prodrijeti, ali koja višestruko nagrađuje slušateljski angažman. Tjeskobno ali na svoj način predivno i – najbitnije – stvoreno s mjerom i ukusom. I s tračkom svjetla u umirujućem, gotovo idiličnom i osunčanom šestominutnom folk-finalu: Oh, Whispering love / Come to me / When you can.
