Iako njihovi studijski uradci, uzvišene, ali i uglavnom komorne atmosfere, nisu obećavali ludu zabavu uživo, Fleet Foxes su sinoć u punoj Tvornici kulture pred oko tisuću zainteresiranih fanova pružili doživljaj za pamćenje. Ne toliko u vizualnom smislu, jer osim što je mlada šestorka iz Seattlea na pozornici prilično statična i što izgleda poput frikova masne kose nemarno obučenih u casual jeans i flanelaste košulje, i komunikacija s publikom svodila se na kurtoazno zahvaljivanje i poneki kompliment frontmena Robina Pecknolda okupljenima zbog njihove pažnje tijekom tihih pjesama i vatrenih ovacija.
No, u auditivnom smislu, Fleet Foxes su se u Zagrebu, u inače akustično problematičnoj Tvornici, ukazali u tehnički savršenom izdanju, kao sa studijskih snimki, uz ponešto bonusa koji se očituju u emocijama i dramatici. Fleet Foxes gaje sklonost prema zavodljivim, krajnje melodičnim vokalnim harmonijama u dvoglasju, onako kako su to znali činiti Cosby, Stills i Nash, Simon i Garfunkel, Beach Boys u jednoj mjeri, pa čak i Mamas And Papas. I izvode ga u kristalnoj čistoći, u savršenom suglasju i poklapanju vokala, nevinoj ljepoti crkvenih korala.
Studijskim čudima se takve stvari daju dovesti do savršenstva, koncerti su neka vrsta ogoljivanja, gdje se studijski efekti znaju obiti o glavu. No Peckhold i njegov pateći dublji glas, Cristian Wargo za Hofner “violinskim” basom kakvog je proslavio McCartney, su sinoć zapjevali u nevjerojatnoj sinergiji, u suglasju i nestvarnoj ljepoti kakve se ne bi posramili ni Gram Parsons i Emylou Harris u paru.
Sneni, iskreno predani, zaneseni u svojoj ekspresivnosti, Peckhold i Wargo su već nakon ranog klimaksa s “Mykonos” dali do znanja da nisu došli u Zagreb pričati s publikom, već u svom svijetu, u polutransu, prenijeti publici svoje minuciozno razrađene melodije. Doduše, ispred Peckholda je stajao Shure SM7 mikrofon kakav se rijetko viđa na koncertima, riječ je o dinamičkom mikrofonu koji se koristi uglavnom na radio stanicama i u studiju.
Je li do njega, mogućih reverb i drugih efekata s mix pulta kojim je upravljao čovjek koji zna svoj posao, ili su jednostavno dva vokala Fleet Foxesa i na suho u stanju isporučiti tu razinu vokalne ekspresije i zadržati disciplinu cijeli koncert, manje je važno. Pod njima u publici se dalo uživati, bez obzira imalo se sklonosti prema rustikalnom, da ne kažemo ruralnom folku kakav izvode, ili ne. Jučer je bilo potrebno samo imati sklonost ka dobroj glazbi. Instrumentalno, Fleet Foxes su podjednako umješni, skladbe odišu nevinom čistoćom, no rijetko su jednostavne.
Šesteročlani bend nije sklon improvizaciji, ali struktura njihovog muziciranja je gusta, puna promjena, glasno-tiho, sporije-brzo, minimalistički-raskošno… Umjesto klasičnih palica bubnjar koristi često one za bas bubanj, električnom Hofner basu pridružuje se kontrabas, flauta, violina, pedal-steel nadopunjuju bazičnu akustičnu gitru. Fleet Foxes sviraju folk koji je po svojoj vokaciji jednostavna i minimalistička glazba, ali ovdje je njegova struktura gotovo simfonijska. I radije će Fleet Foxes, očito proračunato, uskratiti publiku za koji decibel i posljedično energiju, nego za tihu dramatiku.
Fleet Foxes su što se tiče repertoara pristupili vrlo pošteno publici koja ih je imala priliku prvi put vidjeti. S mjerom su predstavili novi album “Helplessness Blues” i po gotovo best of principu probrali po svom katalogu koji je fanovima odavno ušao u uši. U svakom slučaju, Fleet Foxes su u Zagrebu opravdali epitet jednog od trenutno najzanimljivijih svjetskih bendova, bez obzira na žanrovske odrednice.
