Šestoga lipnja 2019., u dobi od 77 godina otišao je još jedan veliki glazbenik – skladatelj, pijanist i pjevač Dr. John.
Njegov doprinos kulturnom nasljeđu New Orleansa, te američkoj i svjetskoj glazbenoj baštini prošlog i djelomično ovog stoljeća nemjerljiv je. Na svojim albumima kombinirao je rhythm and blues, jazz, funk, zydeco, voodoo misticizam, afrokubanske ritmove, psihodeliju i rock and roll, ostavivši dubok i neizbrisiv trag na stvaralaštvu mnogo poznatijih imena – ne samo onih iz redova vlastite generacije, nego i pripadnika suvremene rock scene.
Protegnuvši svoje utjecaje na nekoliko generacija, ‘dobri doktor’ nikada nije dosegnuo komercijalni status mnogo poznatijih glazbenika s kojima je povremeno surađivao. No Mick Jagger, Eric Clapton, Frank Zappa, Van Morrison i Aretha Franklin samo neki iz niza njegovih suvremenika na čije je stvaralaštvo ostavio trajan kreativni pečat, gdjekad pojačan i izravnom zajedničkom suradnjom. Zapaženu je ulogu odigrao 1976. u koncertnom dokumentarcu Martina Scorsesea ‘Posljednji valcer’, posvećenom grupi The Band. Njegova vizualna i još više kantautorska karizmatičnost, nije ostavila traga samo na glazbenike njegove generacije. Na izvrsnom albumu Anutha Zone iz 1997. ugostio je britanskog novovalnog veterana Paula Wellera, te neke članove bendova Primal Scream, Supergrass i Spiritualized. Posljednji pak dokaz neugasla zanimanja za njegovu ostavštinu suradnja je ostvarena s Danom Auerbachom iz grupe The Black Keys, čiji produkcijski i koautorski potpis stoji na studijskom projektu Locked Down objavljenom u travnju 2012.
Njegov značaj ne manifestira se samo u snazi skladateljskog rukopisa i unikatnoj klavirskoj tehnici, nego u jednostavnoj činjenici da je bio prvi glazbenik koji je na globalnoj razini premostio specifičnosti kulturnog krajolika New Orleansa s iskustvima psihodelije, bijelog bluesa, art-rocka i angloameričkog popa. Početna estetika Doctora Johna formirala se unutar karakterističnog kolaža različitih kultura i rasa, zvukova i boja, okusa i mirisa – drugim riječima, unutar mozaika koji je New Orleans izdvajao ne samo od ostatka američkoga Juga nego i Sjedinjenih Država općenito. Naravno, specifičnosti te mikro-scene izviru i iz činjenice da je – prema općem stajalištu teoretičara popularne glazbe – upravo taj grad početkom prošlog stoljeća odigrao presudnu ulogu u formiranju jazza kao zasebnog žanra. Mitski položaj New Orleansa na karti globalnih kulturnih zbivanja rezultat je kombinacije još nekih lako uočljivih elemenata. Primjerice, preplitanje etnički suprotstavljenih vibracija i različitih religijskih uvjerenja rezultiralo je izraženim poliritmičnim impulsima koji će biti ugrađeni u njegov kulturni identitet. Spontanom sintezom mnoštva kulturnih obilježja – francuskih, španjolskih, talijanskih i afričkih – najveći grad Louisiane tako je postao sinonim za sjecište različitih svjetova, starih i novih. Pretvorio se u simbol podneblja koje, prema ocjeni kritičara, u sebi čuva ‘karipsku misterioznost, tugu afričkih robova i nade odbjeglih europskih avanturista.’
Pravim imenom Malcolm John “Mac” Rebennack rođen je 20. studenog 1941. u New Orleansu. Prvi doticaj s glazbom omogućio mu je otac, koji ga upoznaje s opusom velikih jazz umjetnika poput Louisa Armstronga, te njegova mentora, Joea ‘Kinga’ Olivera. No Malcolm nije proveo djetinjstvo okružen samo glazbom s ploča; zvuci lokalnih religioznih napjeva i frenetičnih ritmova okultnih plesova iz neposrednog okruženja također su pridonijeli formiranju početnih ambicija mladog Rebennacka.
Prvi veliki val rock and roll pionira poput Little Richarda i Fatsa Domina (s kojim će nastupati kao petnaestogodišnjak), također će doprinijeti razvoju njegova stila.
No u tom pogledu nitko nije odigrao veću ulogu od legendarnog lokalnog blues pijanista Professora Longhaira. Upoznali su se kada je Rebennacku bio trinaest godina, a fascinirani učenik kasnije će priznati kako je ostao zapanjen svime što je bilo povezano s Longhairom – od vizualnog identiteta do sviračkog i pjevačkog pristupa. Macov glazbeni dar prvi je zamijetio Johnny Vincent, producent u diskografskoj kući Ace Records, koji mu je ponudio angažman u društvu nekih od ključnih izvođača spomenute etikete, poput Jamesa Bookera i Earla Kinga. Kada je 1968. snimio i objavio svoj prvi album, Gris Gris, Dr. John je već imao reputaciju session glazbenika s višegodišnjim studijskim iskustvom.
U početku je bio usredotočen na usavršavanje gitarističkog umijeća, asistirajući na snimkama Joea Texa i Frankieja Forda. No nakon oružanog incidenta u Jacksonvilleu, u Floridi – u kojem je ostao bez kažiprsta lijeve ruke – bio je prisiljen okrenuti se najprije bubnjevima i bas gitari, te ubrzo i klaviru koji će definirati i sažeti sve njegove instrumentalističke ambicije. Od najvažnijeg uzora, Professora Longhaira, preuzeo je ideju o fuziji afrokubanskih ritmova, jazza i rhythm and bluesa. Longhairovu neprocjenjivu zaslugu u unošenju elemenata funka u popularnu glazbu Rebennack će dodatno proširiti na vlastitim albumima snimljenim 1970-ih.
No sredinom prethodnog desetljeća još uvijek nije imao pravi samostalni ugovor za snimanje. Uskoro stječe prva ozbiljnija iskustva i proširuje spektar interesa, ali pod pritiskom nepovoljnih socijalnih okolnosti ondašnjeg New Orleansa i osobnih problema – uključujući i ovisništvo o narkoticima – Rebennack donosi odluku o preseljenju u manje intenzivno okruženje Los Angelesa.
Ako je dolazak u Kaliforniju u Macu Rebbencku proizveo svojevrsni kulturni šok, njegove posljedice nisu dugo trajale. U drugoj polovici šezdesetih surađuje na albumima istaknutih imena tamošnje rock i blues scene, svirajući na pločama benda Canned Heat, dua Sonny & Cher ili, primjerice, Franka Zappe koji je sa svojim sastavom Mothers Of Invention u lipnju 1966. objavio klasični prvijenac Freak Out! Dr. John, na ovitku naveden pravim imenom, Mac Rebennack, priključuje se proširenoj studijskoj postavi Franka Zappe, i to u ulozi pijanista.
U Los Angelesu razvija novu umjetničku osobnost i mijenja ime u Dr. John, prema voodoo-svećeniku iz devetnaestog stoljeća. U početku je koristio i jednako živopisan dodatak, ‘The Night Tripper’, koji stoji na ovitku njegova prvijenca Gris-Gris. Snimljen uz pomoć aranžera i producenta Harolda Baptista, a objavljen u siječnju 1968., glazba utisnuta na taj album još se uvijek smatra ključnom i najzanimljivijom točkom karijere. Riječi iz naslova označavaju izraz za voodoo-talisman, dok sadržaj albuma zrači njuorlinškom glazbenom egzotikom i fantazmagoričnim ugođajem s kojim je psihodelična rock scena Zapadne obale mogla uspostaviti izravnu komunikaciju.
Tijekom prve polovice sedamdesetih Dr. John učvršćuje reputaciju inovativnog ekscentrika koji istražuje spone između njuorlinške tradicije i suvremene rock-glazbe. Album Babylon uključuje donekle netipičnu temu “The Lonesome Guitar Strangler”, dok na četvrtom studijskom izdanju, The Sun, Moon & Herbs gostuju Mick Jagger i Eric Clapton. Snimljen u Londonu s proširenom pratećom postavom i mnoštvom suradnika, isprva je zamišljen kao trostruko izdanje, ali nakon toga ipak preinačen u jednostruku verziju. No i u takvom, ‘skraćenom’ obliku, album je potvrdio Rebennackov ugled u krugovima ondašnje rock aristokracije.
Ako se karijera Dr Johna, kao što sugeriraju neki kritičari, može razdijeliti na nekoliko osnovnih ‘razina’, onda se prva od njih odnosi na njegove session angažmane tijekom pedesetih i ranih šezdesetih godina. Drugi i vjerojatno ključni nivo njegova profesionalna puta obuhvaća prva tri, odnosno četiri studijska albuma. Riječ je o glazbi koja briše granice između psihodeličnog rocka i glazbenog nasljeđa New Orleansa, odnosno između kreolskog rhythm and bluesa i kontrakulture izrasle na temeljima modernog rocka. No 1970-ih također počinje i nova etapa u evoluciji jednog od najznačajnijih glazbenika Louisiane.
Glazbenoj ostavštini New Orleansa Dr. John će se vraćati u poznijim razdobljima karijere, naročito nakon tragedije izazvane uraganom Katrina i serijom dobrotvornih glazbenih svetkovina u kojima ga mediji napokon počinju isticati kao svojevrsnog kulturnog predstavnika svojeg grada. No vrhunac rane etape samostalne karijere mnogi poistovjećuju s albumom In The Right Place iz 1973., na kojemu je pročistio svirački stil, okrenuo se funk-stilizacijama i uz podršku skupine Meters skladao neke od svojih najkonvencionalnijih pjesama.
Nakon albuma In The Right Place aktivnosti Dr. Johna donekle zamiru, iako i dalje zadržava solidnu razinu aktivnosti u studiju. Druga polovica sedamdesetih prolazi uz slabo zapažena ostvarenja City Lights i Tango Palace, a u fokusu upućenije rock publike ostaje ponajprije zahvaljujući brojnim suradnjama na albumima drugih izvođača – pogotovo onih na koje je izvršio snažan utjecaj. Tako će se jak okus tradicije New Orleansa osjetiti i na albumu Vana Morrisona Period Of Transition (1977) na kojemu Dr. John ostavlja producentski potpis i instrumentalistički pečat. Nešto kasnije, u siječnju 1979. izlazi jedan od najcjenjenijih prvijenaca u povijesti rocka, istoimeni album američke kantautorice Rickie Lee Jones, također snimljen uz pomoć Dr. Johna.
No njegova visokostilizirana fuzija swamp-rocka, bluesa, psihodelije i elemenata njujorlinške mitologije nastavljala je iskazivati trajne kvalitete – kvalitete koje će ostati i nakon njegova fizičkog odlaska.
“Želite li saznati kako zvuči moja glazba”, objasnio je jednom Dr. John, “to vam je kao etouffee – začinjeno jelo koje možete naručiti u restoranima dolje u New Orleansu, i ako ga još niste probali, krajnje je vrijeme da to učinite. Međutim, svaki puta dobit ćete ga drugačijeg, jer glavni kuhar toga dana može biti Francuz, Španjolac, Kubanac, Brazilac, Sicilijanac, Haićanin ili Afrikanac. Upravo je takva i glazba, poput naše kulture i našega grada, odnosno mjesta na kojemu osjetila doživljavaju podražaje iz svih smjerova i iz svih ulica.”
