Kad je potkraj srpnja stigao glas o odlasku Johna Mayalla koji je u dobi od 90 godina preminuo u Kaliforniji, vijest je najglasnije odjeknula među starijim obožavateljima rocka i bluesa – onima koji ga poznaju iz prve ili druge ruke, putem brojnih zasluga za razvoj rock glazbe u cjelini. No trag koji je taj multiinstrumentalist, pjevač i skladatelj ostavio na globalnoj glazbenoj mapi prošlog i ovog stoljeća toliko je dubok i neizbrisiv da su retrospektivne eseje o njegovu stvaralaštvu objavili čak i hipsterski web-magazini posvećeni gotovo isključivo novim zbivanjima (Pitchfork, primjerice). Tijekom duge karijere Mayall je bio i ostao čovjek koji posvuda i bez iznimke izaziva respekt.

Dostojanstveni odlazak kuma britanskog bluesa

Bez njegovih kreativnih, logističkih i izvedbenih doprinosa sredinom i koncem 1960-ih teško da bismo mogli govoriti o britanskome bluesu kao zasebnoj kategoriji unutar globalnih okvira. To je njegova primarna zasluga, ali ne i jedina. S pratećom postavom The Bluesbreakers, koja se u prvoj inkarnaciji pod tim nazivom pojavljuje 1963, Mayall je učinio mnogo na formiranju, pozicioniranju i afirmaciji engleske blues scene i njezinom odvajanju od svjetske i pitom je odabrao posebnu poziciju. Umjesto komercijalnog proboja u punom smislu pojma, u potpunosti se posvetio misiji istraživanju odabranog žanra, angažirajući pritom mlađe ali nadarene, u to manje znane glazbenike koji su energiju bluesa prenosili mlađoj pop i rock publici. Ne bez razloga proglašen je “kumom britanskoga bluesa” i ta će ga oznaka pratiti do kraja života. Za nekoga tko je nemjerljivo pridonio razvoju britanskog, a time i svjetskog rock and rolla i bluesa, činjenica da je tek ove godine, pred odlazak, primljen u Kuću slavnih, zvuči pomalo cinično. No, njegov je doprinos širi. Ako blues jest bio Mayallovo polazište, on ga je promatrao kao podatno tkivo koje dopušta (ili zahtijeva) aranžmanske preinake, stilske modifikacije i kombiniranje s drugim idiomima.

Rođen u 1933. u Macclesfieldu, odrastao je u predgrađu Manchestera nadahnjujući se američkim žanrovskim inovatorima kao što su Leadbelly, Robert Johnson i Sonny Boy Williamson, i usavršavajući vještinu sviranja gitare, klavira i usne harmonike. Kao poluprofesionalni glazbenik karijeru je otpočeo na lokalnoj sceni, a nakon angažmana u britanskoj vojsci, 1963., na prijedlog Alexisa Kornera, još jedne važne i pokretačke osobnosti britanskoga bluesa, seli se u London, u epicentar svih ključnih zbivanja. Dizajniran kao fleksibilna formacija neprekidno podložna promjenama, sastav The Bluesbreakers pokazat će se u prvome dijelu karijere kao trajni Mayallov prateći oslonac. No, ta je fluktuirajuća postava simbolički odražavala kontinuiranu želju za eksperimentom.

Na čelu Bluesbreakersa ‘odškolovao’ je neke od najdarovitijih instrumentalista na razmeđi rhythm and bluesa, rocka, jazza i bluesa u najdoslovnijem smislu pojma. John McVie i Peter Green (kasnije u Fleetwood Mac), Jack Bruce (Cream) i Andy Fraser (Free) samo su neka imena koja će nakon suradnje s Mayallovom izgraditi popularnost i ugled u vlastitim sastavima ili u sklopu solo karijera. Dodajmo tome i blistavog Micka Taylora, bitnog Mayallova suradnika koji će 1969. postati član Rolling Stonesa, te, dakako, najslavnijeg od svih, Erica Claptona, tada također mladog gitarista u usponu i blues čistunca koji se postavi Bluesbreakersa pridružio u travnju 1965. Rezultat njihove kratkotrajne suradnje, album Blues Breakers with Eric Clapton jedan je od prijelomnih dokumenata otočkog električnog bluesa, album koji će Claptona preko noći prometnuti u svjetsku gitarističku zvijezdu i ujedno učvrstiti ugled Johna Mayalla kao primarnog žanrovskog arhitekta.

Od sredine do konca 1960-ih Mayall je s Bluesbreakersima nastavio istraživati načine na koje blues reagira u dodiru s rubnim žanrovskim područjima, posebno rockom i jazzom, kombinirajući vlastite pjesme, antikne blues standarde Willieja Dixona, Elmorea Jamesa i drugih, te autorsku glazbu svojih trenutnih suradnika – primjerice, Petera Greena na ploči A Hard Road, iz veljače 1967. Potkraj šezdesetih pozicija nezaobilaznog vođe sastava učvršćena je zapaženim (premda ne osobito komercijalnim) albumima Bare Wires i Blues From Laurel Canyon. Na prvome se u duljim skladbama dotaknuo i progresivnih strujanja u ondašnjem rocku, a drugi označava raskid s grupom Bluesbreakers, povratak žanrovskim ishodištima i kulminaciju istraživanja električnih blues-rock formi.

Odmaknuvši se od rigidnih žanrovskih pravila, Mayall 1969. godine – nakon što Taylor odlazi kako bi popunio slobodno mjesto Briana Jonesa u postavi Stonesa – napušta ideju o suvremenom bluesu kao električnoj čikaškoj formi i snima koncertni album The Turning Point, nastao iz potrebe za slobodnijom formom, s prominentnom akustičnom gitarom, flautom i saksofonom, bez bubnjara, polazeći od pretpostavke da je „svaki instrument sposoban proizvesti vlastiti ritam.“ Uostalom, njegov najpamtljiviji klasik, efektni singl „Room to Move“, sazdan od dinamične fraze na Mayallovoj usnoj harmonici, uključen je upravo na taj album.

Taj kratkotrajni eksperiment ista postava zaokružila je 1970. studijskm izdanjem Empty Rooms, s kojim Mayall nastavlja misiju redefiniranja bluesa. Iako je i na idućim albumima nastavio eksperimentirati s postavama i žanrovima – live projekt Jazz Blues Fusion tek je jedan primjer – The Turning Point još uvijek zauzima istaknutu poziciju u njegovu opusu. U to se vrijeme, krajem 60-ih, usred kontrakulturnih previranja, preselio u Kaliforniju gdje je još intenzivnije nastavio poduzimati ekskurzije prema jazzu, folku i rocku, regrutirajući u prateću postavu ugledne američke glazbenike; na albumima Back to the Roots i USA Union sudjeluju članovi sastava Canned Heat (gitarist Harvey Mandell i basist Larry Taylor), te izvrstan violinist Don “Sugarcane” Harris.

Najutjecajnije radove objavio je do sredine 1970-ih, a dolaskom nove kulturne klime i uzletom punk-nihilizma, sve što je bilo vezano uz blues i klasični rock potisnuto je u drugi plan. No Mayallove aktivnosti i inspiracija nikada nisu presušile. Početkom devedesetih, kad je blues djelomice opet dobio zeleno svjetlo za povratak u svjetski fokus, snimio je vrlo dobar i zapažen album A Sense of Place (1990), a reafirmaciju je nastavio solidnim i također preporučljivim ostvarenjem Wake Up Call (1993), koji je snimljen s obnovljenim Bluesbreakersima i uglednim gostima u rasponu od Buddyja Guya i Alberta Collinsa do Micka Taylora i legendarne gospel-soul pjevačice Mavis Staples.

U posljednjih desetak godina potpisao je pet studijskih albuma od kojih je i finalni The Sun Is Shining Down iz siječnja 2022. dočekan pohvalama kritike i publike, posve zasluženo. Prezirući jalove kompromise i jeftina podilaženja masovnom ukusu, Mayall je tijekom više od šezdeset godina karijere ostao posvećen samo sebi, vlastitim instinktima i viziji od koje nikada nije odustao. I koja je u dobroj mjeri preusmjerila tijek engleskog i svjetskog rocka onda kad je to bilo najpotrebnije.