Dvadeset osmoga ožujka 2023, u dobi od 71 godine umro je Ryuichi Sakamoto – jedan od najutjecajnijih glazbenika druge polovice 20. stoljeća, pogotovo kad je riječ o elektroničkoj i filmskoj glazbi. No tijekom duge i plodne karijere, koja je trajala od sredine 1970-ih sve do smrti, taj višestruko nagrađivani japanski umjetnik ostavio je duboki trag na mnogim drugim područjima: razvio je karijeru glazbenog producenta i aranžera, ostvario suradnje s nizom drugih skladatelja i autora, a počevši od filma Sretan Božić, gospodine Lawrence (iz 1983) sporadično se bavio i glumom. Dakako, za spomenuti film napisao je i glazbu, a odatle potječe i njegova možda najpoznatija skladba, “Forbidden Colours“. Do samoga kraja “živio je uz glazbu i s glazbom”, objavio je njegov menedžment nakon smrti. Iako zvuči pomalo otrcano, u slučaju Ryuichia Sakamota ta rečenica odjekuje uvjerljivo bez ostatka.

Čovjek koji je probijao granice

Sakamoto je rođen 17. siječnja 1952. u Tokiju, a odmalena je pokazivao izniman glazbeni dar. S pravom su ga smatrali pijanističkim čudom od djeteta. Klavir je počeo svirati u dobi od samo tri godine, u srednjoj školi sudjelovao je u jazz sastavima, a već je tada, u školskim danima pokazivao i zanimanje za eksperimentalnu glazbu. Primjerice, proučavao je zvukove željeznice, što je autora osvrta u magazinu Variety navelo na tvrdnju da je na taj način predskazao kasniju karijeru elektroničkog glazbenika.

Godine 1970. upisuje likovnu i glazbenu umjetnost na tokijskom nacionalnom sveučilištu, posebno se fokusiravši na elektroničku glazbu i etničke forme, osobito one japanskog, indijskog i afričkog podrijetla. Stekao je i formalno obrazovanje iz klasične glazbe, a poznato je da mu je glavni uzor bio i ostao Claude Debussy. “Azijska glazba snažno je utjecala na Debussyja, a Debussy je jednako snažno utjecao na mene. Prema tome, glazba putuje oko svijeta i pravi puni krug”, poznata je njegova izjava koju je 2010. dao američkoj radijskoj postaji WNYC.

Svestranost i umjetnička znatiželja vodit će ga na različita područja. Godine 1978., kad se na dominantnoj angloameričkoj sceni formiralo ono što su kritičari nazivali novim valom i post-punkom – uz svepristutnost disco-supkulture – Sakamoto je u Japanu suosnovao tročlanu postavu Yellow Magic Orchestra. U njihovoj glazbi mogli su se prepoznati različiti utjecaji, od funka i disco stilizacija do japanskog inovatora elektroničke glazbe Isao Tomite i skupine Kraftwerk koja je u isto vrijeme iz Njemačke, dakle s pozicije svojevrsnih autsajdera, počela osvajati angloameričku publiku i kritiku.

Prvi radovi grupe Yellow Magic Orchestra, kao što su istoimeni debi (Yellow Magic Orchestra) iz 1978. i Solid State Survivor (iz 79), bitno su odredili nastanak i razvoj synth-popa, electro-funka, ambient-housea, hip-hopa i techna – žanrova iz kojih će britanski i američki protagonisti iduće dekade (i kasnije) izgraditi karijere. Neke njihove rane izvedbe, poput Sakamotove “Behind The Mask” postigle su golem uspjeh i doživjele brojne obrade i ubrajaju se među žanrovske standarde. Nakon albuma Service YMO prestaje s radom, a članovi se posvećuju samostalnim projektima. Za Sakamota, to je značilo otvaranje novih obzora. Njegove solo eskurzije i suradničke aktivnosti otpočele su i prije razlaza matičnog sastava. Osobito je zanimljiv njegov rad s britanskim autorom Davidom Sylvianom. Zametke njihove suradnje valja tražiti u skladbi “Taking Islands In Africa” Sylvianova sastava Japan, s albuma Gentlemen Take Polaroids iz 1980., u kojoj je Sakamoto autorski surađivao.

Godine 1983. ulazi u svijet filma, na dvije razine, glumačkoj i glazbenoj. Angažiran je u filmu Sretan Božić, gospodine Lawrence s redateljskim potpisom Nagise Oshime. Za to ostvarenje, u kojem je nastupio s Davidom Bowiejem, Sakamoto je napisao glazbu, uključujući i naslovnu temu koja je uz dodane stihove i vokal Davida Sylviana objavljena i u formatu singla pod naslovom “Forbidden Colours”. Kritičar rock magazina Mojo (kojemu se film svidio mnogo manje od glazbe) tu skladbu opisuje kao “istočnjački odgovor na Vangelisovu glazbu iz Vatrenih kočija“. U svakom slučaju, Sakamoto je za glazbu iz filma Sretan Božić, gospodine Lawrence dobio nagradu BAFTA potvrdivši ugled vrhunskog skladatelja raznovrsnih afiniteta.

Sakamoto se ’87. još jednom potvrdio kao vrhunski skladatelj filmske glazbe; ovoga puta riječ je o ostvarenju Posljednji kineski car Bernarda Bertoluccija, o biografskom epu koji je na tadašnjoj dodjeli Oskara proglašen apsolutnim pobjednikom, uključujući i trijumf u kategoriji najbolje filmske glazbe. Skladateljske dužnosti Sakamoto je podijelio s Davidom Byrneom. Napisao je i glazbu za Bertoluccijev film Mali buda, a surađivao je i s drugim redateljima. Uz ostalo, skladao je glazbu za film Visoke potpetice Pedra Almodovara, za Fatalnu ženu Briana DePalme, te za mini seriju Divlje palme Olivera Stonea.

Njegovi solo radovi objavljeni u drugoj polovici osamdesetih,i devedesetih, poput Neo Geo, Beauty, Heartbeat i Revenge, obilježeni su suradnjama s drugim glazbenicima različitih žanrovskih predznaka i profila – Iggy Pop, Brian Wilson, Thomas Dolby i Youssou N’Dour tek su neki.

Devedesetih i kasnije, u novom stoljeću, Sakamoto nastavlja stvarati s nesmanjenim intezitetom, novom energijom, intelektualnom znatiželjom i umjetničkom strašću. Zapažene rezultate dao je i u borbi protiv uporabe nuklearne energije, i ustrajno se zalagao za zaštitu okoliša. U tom smislu, u srpnju 2012. u Japanu je organizirao dvodnevni koncert No Nukes, (otprilike: Bez nuklearne energije!) na kojemu je ponovno okupio stari sastav Yellow Magic Orchestra. Radio je i nastupao sve do samoga kraja, kad je izgubio dugotrajnu bitku s teškom bolešću.

Iza sebe je ostavio golemu prazninu; njegov bogat i raznovrstan opus svrstava ga među najinteligentnije inovatore u suvremenoj glazbi druge polovice prošlog i početka ovog stoljeća.