Karijeru Sinéad O’Connor, koja je 26. srpnja preminula u Londonu u 57. godini života, nije jednostavno svesti na zajednički žanrovski nazivnik. Iako je uvijek imala problema s autorskom motivacijom i disciplinom, nužnim osobinama za uspješan i ugodan život na pop tržištu, u nešto više od dvadeset godina uspjela je objaviti deset albuma. U početku, to jest krajem osamdesetih, koketirala je s new wave estetikom, najuspješnije u ranom alternativnom hitu “The Lion and the Cobra”. Kasnije, bez neke jasne, očigledne logike, zaranjala je u srednjostrujaški pop, irski folk, jazz, pa čak i reggae. “Nikada nisam željela biti pop zvijezda”, rekla je jednom prilikom. “Željela sam biti protestna pjevačica.”
Bila je i jedno i drugo. U komercijalnom smislu, vrhunac karijere dosegnula je početkom devedesetih, singlom “Nothing Compares 2 U”, odnosno albumom “I Do Not Want What I Haven’t Got.” Pjesmu je, sredinom osamdesetih, napisao Prince, za svoj u to vrijeme aktualni projekt The Family. Kasnije ju je i sam povremeno izvodio na koncertima, obično u funky, blago ekstatičnim interpretacijama. S druge strane, verzija O’Connor natopljena je pesimizmom, ako ne i dobro prikrivenim bijesom. Glas joj je ekspresivan, a istovremeno u izvedbi ne žrtvuje ništa od jasnoće. Album je prodan u sedam milijuna primjeraka i nominiran za četiri Grammyja. Spomenuti singl na YouTubeu danas ima više od 400 milijuna pregleda, a O’Connor je zahvaljujući njemu, unatoč brojnim komplikacijama u kasnijim fazama karijere, uspjela ostati jedna od najprepoznatljivijih pop zvijezda iz devedesetih.
Stvari su, prema mišljenju mnogih, nizbrdo krenule 1992. godine, kada je O’Connor, nastupajući u emisiji Saturday Night Live, poderala fotografiju Ivana Pavla Drugog, što joj je navodno trajno narušilo komercijalne izglede na američkom terenu. U pitanju je bila kritika – opravdana – načina na koji je Katolička crkva tretirala problem seksualnog zlostavljanja u vlastitim redovima. Dva tjedna kasnije nastupila je na koncertu organiziranom u Madison Square Gardenu u čast Bobu Dylanu, gdje je dočekana – i s pozornice prijevremeno ispraćena – zvižducima. Do kraja života, na američkoj top ljestvici pojavila se još samo jednom.
Ona sama, međutim, uvijek je umanjivala značaj te epizode na kasniji razvoj svoje karijere. Isticala je da je jednostavno željela raditi drugačiju vrstu glazbe i da ju je željela raditi pod uvjetima koje je sama definirala. “Izdavačka kuća za koju sam objavljivala tražila je od mene da nosim cipele s visokom petom, uske traperice i da pustim kosu”, rekla je u intervjuu za Rolling Stone. “To je bilo jadno. Pa sam odlučila obrijati glavu samo kako ne bi bilo daljnje rasprave.”
Tijekom karijere, recimo, uporno je inzistirala i na tome da bude ko-producentica vlastitih albuma. Dvije godine kasnije objavila je album “Universal Mother”, ispovjedni set od četrnaest pretežno folk pjesama u kojima je tematizirala svoje traumatično djetinjstvo i odrastanje.
Materijala je bilo napretek. Rođena je 1966. godine u Glenagearyju, predgrađu Dublina, kao treća od petero djece. Njezini roditelji, Marie i Sean O’Connor, rastali su se kada je imala osam godina. Odrasla je s majkom, alkoholičarkom i kleptomankom. S 14 godina završila je u popravnom domu, gdje je provela 18 mjeseci, kada je uhvaćena u supermarketu u jednoj od brojnih krađa na koje ju je tjerala majka. Kasnije će reći da joj je boravak u popravnom domu, u stvari, spasio život – ondje je, naime, u ruke prvi put uzela gitaru. Kada je postala punoljetna, majka joj je preminula u prometnoj nesreći. Nikada joj nije do kraja oprostila, što je razvidno iz memoara “Remembering” koji su objavljeni prošle godine.
Odrasla faza njezina života nije bila ništa manje tragična. Na neki način, O’Connor je javni imidž gradila logikom društvenih mreža, dvadesetak godina prije nego što će one postati sastavnim dijelom svakodnevnog života. Nije skrivala ništa. Otvoreno je govorila o mentalnim problemima, seksualnosti, pokušaju samoubojstva, nastojanjima – neuspješnim – da do kraja prebrodi traume iz djetinjstva. Prije nekoliko godina prešla ja na Islam i prozvala se Shuhada Sadaqat, iako je nastavila nastupati pod originalnim imenom.
U siječnju 2022. godine, Shane, njezin drugi sin, počinio je samoubojstvo. Imao je 17 godina. “Bio je ljubav mog života, svjetlo moje duše. Bili smo dvije polovice jedne duše. Bio je jedina osoba na svijetu koja me bezrezervno voljela. Izgubljena sam bez njega”, napisala je tada na Twitteru. U dugačkoj seriji životnih poraza taj je, čini se, bio onaj kojeg čak ni O’Connor nije uspjela preboljeti.
Izrazi sućuti stigli su sa svih strana, pa čak i od dugogodišnjih neprijatelja. Ipak, izdvaja se onaj Kate Bush, autorice, koja je uz O’Connor, najbolje demonstrirala kako je i unutar ograničenja suvremene glazbe industrije moguće sačuvati nešto integriteta i autonomije. “Kao da je netko ugasio svjetlo, zar ne? Svjetionik na vrhu visoke planine”, izjavila je Bush povodom smrti O’Connor. “Imala je nevjerojatno emocionalan glas. I ne samo to, stajala je iza onoga o čemu je pjevala. Pozdravljam je. Možemo biti sretni što smo imali jednu tako posebnu osobu među nama.”
