«Rock Around The Clock», prva prava rock pjesma koja se u srpnju 1955. popela do broja jedan u Americi bit će za Billa Haleya najveći uspjeh i labuđi pjev u isto vrijeme. Već krajem 1955. za vrat su počeli puhati novi vatreni izvođači, Little Richard s «Tutti Frutti», Chuck Berry s «Maybellene» i kasnije s «Roll Over Beethoven», pa i Presley koji se početkom 1956. prvi put popeo na broj 1 top liste s nešto lakšim notama «Heartbreak Hotel» hita.
Tko je izmislio rock’n’roll? Ovisi koga se pita. Chuck Berry će reći da je on taj, Little Richard misli isto, Jerry Lee Lewis tvrdi da je upravo on prvi zasvirao tu vruću glazbu koja je obilježila drugu polovicu 20. stoljeća u mnogo širem kontekstu od onog glazbenog. Kad bi se o rock’n’rollu razmišljalo po rasnoj osnovi odgovor na uvodno pitanje bilo bi još teže jednoznačno pronaći, s obzirom da je ono što je bijela Amerika upoznala kao rock’n’roll početkom pedesetih bio svojevrsni derivat zvuka crnačkih ulica južnjačkih gradova i getoiziranih radio stanica. «Crne» stanice i njihova glazba, kao i gotovo sve ostalo u Americi tog doba bile su strogo segregirane, svijet za sebe. Dapače, za tradicionalno nastrojene bijelce, posebice na Jugu, R&B i blues glazba je anatemizirana, doživljavana kao nešto primitivno i gotovo đavolski. No kako je zabranjeno voće najslađe, gomila bijelih klinaca umornih od sterilnosti lasvegaških šlagera i anakronosti nešvilskog countrya s gomilom podžanrova počela se okretati vatrenoj naravi crnačke glazbe, a oni koji su se i sami uhvatili instrumenata vrlo brzo su evoluirali – vlastite korijene i glazbeno naslijeđe Afroamerikanaca spojili su u eksplozivnu, dotad još nečuvenu smjesu.
Haley – otac R’n’R-a?
Jedan od njih, Bill Haley, krupni momak iz Pennsylvanije, ovom se metodom poslužio među prvima – još kasnih četrdesetih svirao je bluegrass i bio lokalni šampion u jodlanju (!), da bi radeći na radio stanici s mogućnošću pristupa R&B-u shvatio kako je vrijeme za neke nove stvari. U odličnom dokumentarcu «Rock’n’Roll Is Born», odnedavno na DVD formatu dostupnom i na našem tržištu (Universal/Aquarius) upravo je Haley označen kao otac R’n’R-a. Da ne bude zabune, on nije prvi rock izvođač jer su vrlo sličnu glazbu kao što je spomenuto prije, bez country&western elemenata svirali crni glazbenici, ali je prvi novi zvuk donio na top liste, a i kovanica «rock’n’roll» usko je vezana upravo uz njegovo ime. Već 1949. godine sa svojim bendom The Saddlemen Haley je svirao glazbu s primjesama R&B-a i nije znao kako je zvati, sami su je krstili kao «cowboy jive». No njihova pjesma «Rock The Joint» iz 1952. godine – sad već pod imenom Bill Haley And His Comets, kao zgodna asocijacija na Halleyev komet – inspirirala je nekog drugog da konačno nadjene ime glazbenom pravcu u rađanju. Alan Freed je bio popularni radio DJ u Clevelandu, na sjeveru SAD dakle, gdje je odnos prema crnačkoj kulturi bio mnogo liberalniji i «crna» glazba nije bila toliki tabu kao u južnijim državama, pa su u njegovom showu mjesta imali blues i R&B. «Rock The Joint» je već bila punokrvna, iako pomalo nezgrapna rock stvar, iz današnje perspektive mogli bi je smjestiti u podžanrovsku ladicu rackabillya. U njoj je Freed prepoznao novu strast bjelačke glazbe, nije skrivao oduševljenje pa bi te 1952. godine vikao u eter preko «Rock The Joint» «…Rock, rock, rock everybody/Roll, roll, roll everybody …». U slengu američkih crnaca kovanica R’n’R je bila u upotrebi kao sinonim za sex, pa se u početku zabrinutim roditeljima dizala kosa na glavi na mogućnost da uši njihove djece truje sirova glazba prostačkog imena.
Presley – nešto je divlje u zraku
No kako je u Americi i tad status jedine istinske svetinje imao profit a bilo je očito da klinci vape za uzbudljivom novom glazbom, sve se brzo prolomilo na nacionalnoj razini i rock se, usudili bi se reći, brzo prometnuo u najbitniji novi kulturni fenomen druge polovice dvadesetog stoljeća i veoma profitabilnu granu show-businessa kojem pak kao ekonomskoj kategoriji, uz hollywoodsku tvornicu snova svakako pripada. U tim sramežljivim počecima ni glavna zvijezda, u ovom slučaju Bill Haley, nije morala izgledati ludo. Odeblji i pomalo trapav, s frizurom urešenom uvojkom na čelu nije u vizualnom smislu karakterizirao gromovitu snagu glazbe koju je donio bijeloj publici. 
To će doći kasnije s nečim animalno privlačnim i divljim u pojavi Elvisa Presleya. Ipak, kao što je godinama kasnije tvrdio Haley, nema sumnje da su tri godine, od 1952. do kraja 1955., on i njegovi Comets bili glavni, prve rock zvijezde. Paradoksalno, «Rock Around The Clock», prva prava rock pjesma koja se u srpnju 1955. popela do broja jedan u Americi bit će za Billa Haleya najveći uspjeh i labuđi pjev u isto vrijeme. Već krajem 1955. za vrat su počeli puhati novi vatreni izvođači, Little Richard s «Tutti Frutti», Chuck Berry s «Maybellene» i kasnije s «Roll Over Beethoven», pa i Presley koji se početkom 1956. prvi put popeo na broj 1 top liste s nešto lakšim notama «Heartbreak Hotel» hita. U Universalovom dokumentarcu o rađanju rock’n’rolla kroz stasanje Billa Haleya «Rock Around The Clock» drži mjesto kamena temeljca, točku u kojoj je raskršteno s prošlošću i udaren temelj novog glazbenog doba. Kao i u slučaju drugih stvari ispred vremena, i njen je put do slave bio posut trnjem, nerazumijevanjem i sretnim okolnostima u isto vrijeme. Skauti velikih kuća shvatili su krajem 1954. da se nešto krupno valja iza brda sudeći po popularnosti novog zvuka na nezavisnim radio satnicama. Velika diskografska kuća Decca se odlučila potpisati s Haleyem ugovor ali po dolasku u New York nije uslišena želja njega i njegovog benda da snimaju po svom. Servirana im je sterilna pjesmica «Thirteen Women» kao A-strana prvog singla. Nakon što su je snimili, urednici iz Decce rekli su im da sad imaju par sati da snime ono što ih je volja za B-stranu. Neposredno prije dolaska u New York Haley And His Comets su nekoliko dana «tesali» «Rock Around The Clock» i sasvim izvježbani snimili je u jednom dahu. «Thirteen Women» nije postao veliki hit ali se B-strana slušala sve više. Nekako u isto vrijeme u Hollywoodu se snimao film «Blackboard Jungle», realističan i za ono doba subverzivan film o srednjoškolcima organiziranim u školske bande sukobljene s drugim učenicima, profesorima i sistemom u krajnjoj liniji. Glavnu ulogu igrao je Glenn Ford čiji je sin Peter, tad desetgodišnjak, nehotično odigrao veliku ulogu u kreiranju soundtracka filma. Naime, režiser Richard Brooks znao je dolaziti doma kod Forda i jednom je prilikom čuo kako Peter, od najranijih dana udaren na glazbu, sluša «Rock Around The Clock». Brooks je predosjetio da u svoj socijalno eksplozivni film treba staviti jednako eksplozivnu glazbu. Neuobičajeno za to doba, tada još nepoznata stvar Billa Haleya dobila je udarno mjesto odmah u špici filma. Da upotrijebimo oprobanu floskulu, sve ostalo je povijest. Stvar je otišla tako daleko da je mlada publika hrlila u kina samo da uz špicu pleše u kinu i svaki put to ponovi kad se u filmu čuju taktovi pjesme. «Rock Around The Clock» je kroz film pokrenula pravu rock maniju, Bill Haley postaje velika zvijezda, nastupa u vrlo gledanom TV-showu Eda Sullivana, u Engleskoj i ostatku Europe dočekuje ga vrisak i histerija mase teenagera na aerodromima i pred hotelima.
Tamna strana
No otac rock’n’rolla, i uz neiscrpnu energiju za koncertne nastupe – odsvirao ih je do smrti 1981. godine više tisuća – brzo je postao lanjski snijeg pod naletom sve žešćih i vizualno atraktivnijih rock pojava. Poslije ukupno šezdesetak milijuna prodanih ploča, početkom šezdesetih počinje slobodni pad: Cometsi se razilaze, Haleyev se brak raspada, tone u alkohol kojeg se nije riješio do smrti i u kojem treba tražiti dio razloga za fatalni srčani udar u 55. godini života. Na njegovom ranom primjeru utemeljeno je nekoliko gotovo univerzalnih postulata tamne strane rocka, između ostalog da se u njemu živi brzo i postaje lijepi mladi leš, kao i da uspon može biti meteorski, a zaborav još brži. Haleyev «komet» je snažno zabljesnuo i polako ali sigurno tamnio u sjećanju, no za povijest uvijek ostaje nepobitna činjenica da će se očinstvo rock’n’rolla zauvijek vezivati uz ime Billa Haleya, a uz njegovu «Rock Around The Clock» trenutak poslije kojeg u modernoj glazbi više ništa neće biti isto.
Edicija Rock’n’roll legendi
Universal je ove godine još jednom u elegantnom digipak izdanju s iscrpnim popratnim tekstovima odao počast najvećim imenima prve faze ere r’n’r glazbe. Obuhvaćeno je devet imena (Bill Haley, Bo Didley, Brenda Lee, Buddy Holly, Chuck Berry, Connie Francis, Jerry Lee Lewis, Little Richards, The Platters, The Righteous Brothers) koje su obilježile jedno uzbudljivo i romantično doba. Neki od njih i nisu u uskom smislu rock’n’roll. Platters su više r’n’b skupina koja je među prvima prihvaćena i kod bjelačke publike delikatnim baladama «Only You» i «The Great Pretender». Slično bi se moglo reći i za duet The Righteous Brothers, upamćen prije svega po također srceparajućim melodijama «You’ve Lost That Lovin’ Feeling» u produkciji kontroverznog vizionara Phila Spectora i «Unchained Melody». Za njih bi se prije moglo reći da su svojevrsne preteče moderne pop glazbe nego rodonačelnici rocka. Za razliku od njih, ženski predstavnici u ovoj ediciji imaju mnogo više rock senzibiliteta i strasti, pa makar i njihova glazba zvuči nevino i «bezopasno». Ime Connie Francis danas ne odzvanja kao opće mjesto pop kulture iako prodanih četrdesetih milijuna ploča, mnogo hit singlova s kraja pedesetih i početka šezdesetih sugeriraju da bi trebalo biti drugačije. «Who’s Sorry Now», «Stupid Cupid», «Lipstick On Your Collar» bile se enormno popularne u svoje vrijeme s obje strane Atlantika. I godinama nakon što je prestala biti bitna glazbena pojava, usred punk vala 1977. godine uspijeva sa svojom Greatest hits kolekcijom doći na broj 1 britanske top liste. U ovoj ediciji, među dvadeset pjesama kriju se najveći hitovi, ali i danas teško nabavljive pjesme s ranih albuma. Topla preporuka ide i na račun Brende Lee koja je već s 11 godina u džepu imala ugovor s Deccom i u kasnijim godinama nanizala pregršt uglavnom rockabilly hitova. «Sweet Nuthins» bio je veliki rani hit njene karijere a svjetsku je slavu postigla s nešto lakšim notama klasika «I’m Sorry». Nastupa dan-danas, a na ovoj kompilaciji sadržano je gotovo sve što od nje treba čuti. Ostatak ekipe obuhvaćene edicijom čisti je vrući rock’n’roll. 19 blues-rock bombi iz ranije faze Bo Diddleya koji nas je ovih dana zauvijek napustio pokazuju zašto je izvršio toliki utjecaj na generacije iza sebe, od domaćeg terena do britanskog vala rock i blues bendova iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. 
Buddy Holly najnježniji je i najtragičniji lik u ovom biranom društvu, ali ne manje važan. Dapače, ostaje činjenica da upravo uz njega vežemo rađanje singer-songwriter metode stvaranja glazbe i ta je to čovjek koji je slavne Beatlese Lennona i McCartneya direktno inspirirao da se okušaju u pisanju pjesama. Na kolekciji su sadržane sve bitne stvari koje je Buddy Holly napravio u svojoj kratkoj karijeri naprasno prekinutoj u vodi Clear jezera u Iowi, gdje se srušio njegov avion u siječnju 1959. godine. Za Chuck Berrya, još jednog pionira rock’n’rolla najbolje je bez nabrajanja tuceta velikih, sirovih hitova, prepisati što je za njega izjavio Chalie Watts iz slavnih Rolling Stonesa. «Znate, ludo je da dobivamo toliko priznanja za svoj rad a sve što smo napravili u zadnjih četrdeset godina je imitiranje Chucka Berrya». Rock’n’roll legends edicija, kroz svako uključeno ime podsjeća na neka druga nevinija glazbena vremena. Ali ne manje uzbudljiva i ne manje kvalitetna.
