Zagreb nije dosadan grad. On to nije bio za vrijeme Novog vala, čak ni za vrijeme devedesetih, a pogotovo ne zadnjih desetak godina. Zagrebačke ulice, onakve kakve mi poznajemo, opjevao je već Zvonimir Majdak u svom kultnom romanu “Kužiš, stari moj”, ali je zagrebački urbani identitet postojao već od Majetićevog klasika “Čangi”.
U stihovima Branimira Štulića, Jure Stublića i Darka Rundeka su možda najbolje zabilježene promjene (kulturne, supkulturne, sociološke) koje su zadesile Zagreb i Zagrepčane tijekom Novog vala.
Mi stvarno nismo sretna djeca:
Nova i nezavisna scena na području bivše Jugoslavije
Zagreb je oživio, noćni klubovi i podiji za ples bili su krcati. Kao što kaže pjesma grupe Film “Kad si mlad”: “sada je vrijeme za akciju u gradu”. Konceptualna zaokruženost Azrinog albuma “Sunčana strana ulice” koja počinje izranjanjem iz sna (pjesma “041”) i završava paranoičnim bijegom u noć (pjesma “Odlazak u noć”) nudi fini presjek vremena i uvid u življenu kulturu vremena o kojem su u međuvremenu snimljeni mnogi dokumentarni filmovi i napisane brojne knjige.
Nažalost, priče o Novom valu prerasle su u iritantnu mitomaniju i nesuvislo trabunjanje “oldtajmera” o dobrim, starim danima. Plodno tlo za proučavanje je u većini slučajeva svedeno na “birtijašku sociologiju” gdje se više bavi “duhanskim putevima”, “bermudskim trokutima” i inim stvarima. Kao da nadolazeća tri desetljeća nisu urezala drugačije geometrijske oblike i arabeske u gradsku kartu.
Čak se iz “mraka devedesetih” izrodilo nekoliko hvalevrijednih bendova i projekata (Pipsi, Fiju Briju, Zagreb gori i časopis Nomad, na primjer). Danas je Zagreb življi nego ikad. Koncertna je ponuda takva da ni ljeto više nije nalik “Vrućini gradskog asfalta”, kakvim su opisali zagrebačko ljeto nekadašnji hip-hop doajeni iz Tram 11. Tijekom jeseni, proljeća i zime na tjednoj se bazi može svjedočiti koncertima, kako novijih regionalnih uzdanica, tako i većim ili manjim (relativno govoreći) bendovima iz svakog dijela Europe ili SAD-a. Ako tome pridodamo nažalost sve slabiji INmusic festival, mnogobrojne klupske programe i filmske festivale, kao rezultat dobijemo grad koji je daleko od mrtvog. Koncertne dvorane su uglavnom pune, podiji za ples su živahni, klubova ima na svakom uglu. Sapienti sat.
Nultu godinu novijih glazbenih tendencija nije lako odrediti, ali možda bi izdavanje prvog albuma beogradskog Repetitora (“Sve što vidim je prvi put”), dakle 2008, bilo najbliže tome. Djevojke iz ritam-sekcije i visoki, mršavi momak-pjevač trgnuli su publiku iz letargije svojom furioznom kombinacijom punka i noisea. Tome pridodajmo bijesne stihove koji na momente graniče sa shizofrenijom i postat će nam jasnije da je ovaj mladi bend osvojio kritiku i publiku. Bitno je napomenuti kako je tijekom njihova nastupa na prvom Terraneo festivalu (2011) u matinejnom terminu (cca. 19h) ispred stagea bio pozamašan broj ljudi koji je nastup pratio od riječi do riječi.
A što je sa zagrebačkim bendovima? S3ngsi su od sredine nultih djelovali na sceni i polako se probijali svojim zvukom koji se uvelike oslanjao na suvremeni britanski indie rock. Blues mračnjaci iz Heroine svoj su labuđi pjev doživjeli na INmusicu i na zajedničkom nastupu s legendarnom Lydijom Lunch. Iz Heroine su se u maniri Hidre izrodila dva benda. To su garažna elektro ekstravaganca Baden Baden, koja redovito puni koncertne dvorane i čiji spotovi za sobom podižu prašinu te nešto nježniji, bluzu skloniji Nellcote. Kimiko je fascinirao svojom nježnom i slatkastom kombinacijom elektra i dream popa. Iz briljantnog Death Disca nastao je Hemendex, koji i dalje stvara iznimno kvalitetnu muziku baziranu na elektru i synth popu. Bitno je napomenuti kako neki članovi bendova nisu bili rodom iz Zagreba, ali su im studiranje ili posao odredili Zagreb kao mjesto djelovanja. Sve u svemu krvna slika nije bila nimalo otužna, unatoč primjedbama “oldtajmera” koji su, da parafraziram Antu Perkovića, uporno propovijedali zlatno evanđelje po Marshallu i Fenderu. Rock & roll (u najširem smislu te riječi) transformirao se u skladu s vremenom. To je sasvim logično. Krute stvari sklone su pucanju, stvari koje se znaju saviti ostaju čitave. Nema smisla primijeniti zastarjelu retoriku na situaciju gdje su se pravila igre uvelike promijenila.
I što se točno promijenilo? Diskografske kuće, barem ove veće, noviji bendovi uglavnom ignoriraju. Uglavnom se njeguje DIY (uradi sam) estetika i surađuje se s diskografskim kućama (poput Moonleeja i Geengera) koje kreativnu režiju prepuštaju bendovima. Nastupi se uglavnom dogovaraju bez posredstva menadžera (ili je taj isti tek bliski prijatelj benda), pjesme im se ne vrte na svim radiopostajama (tu su Radio 101 i Radio Student), spotovi im se ne prikazuju na CMC-u (tu su YouTube i drugi mediji), a prodaja CD-a uglavnom se napušta (tu je opcija skidanja s Interneta).
Ponekad dođe do izdavanja albuma na vinilu, ali ta je opcija uglavnom preskupa za većinu bendova. Henry Rollins, frontmen kultnog Black Flaga, u jednom je intervjuu izjavio kako se za glazbu ne trebamo brinuti. Ona će preživjeti, makar u podrumu. Stadione, MTV i naslovnice prepustimo U2-u i Coldplayu. Nije da ovi bendovi ne žele živjeti od svog rada (da, sviranje je rad), jednostavno imaju previše integriteta da bi kreativne odluke prepustili nekome iz izdavačke kuće. Unatoč tome što je djelovanje mlađih bendova ponekad nalik naletavanju glavom o zid, oni ustraju, uspijevaju svakim koncertom skupiti sve više ljudi (krenulo je uskim krugom prijatelja, još užim krugom obožavatelja i ponekim kritičarom). Zid jednom mora puknuti.
Uspjehu ovih bendova svjedoči mnogo toga. Varaždinski bend Vlasta Popić (koje su zlobnici nepravedno optuživali da su Repetitor cover bend – http://vlastapopic.bandcamp.com) organizira koncerte u Kanadi, My Buddy Moose svirao je u prepunom Vintage Industrial Baru (spominju se brojke između 1.000 i 2.000), makedonski Bernay’s Propaganda (http://bernayspropaganda.bandcamp.com) odradio je cca. 61 koncert u cca. 65 dana diljem Europe, o vinkovačkim Punčkama (http://punchke.bandcamp.com) snimljen je dokumentarac, pjesmu Baden Badena navodno su (ovo već spada u kategoriju mitova – http://baden-badenmusic.bandcamp.com) pustili na određenoj minhenskoj radiopostaji i redovito održavaju koncerte na koje dolazi zavidan broj ljudi (bend je svirao ispred rasprodanog Malog pogona Tvornice prije nego što su izdali EP), o Repetitoru se više ne mora ni govoriti, oni su uvjerljivo najsnažnije ime u regiji čija pojava bez problema puni dvorane.
“Igra li rokenrol cela Jugoslavija?” Ne. Situacija je i dalje daleko od idealne. Muzika ovih bendova kao da ne dopire do srednjoškolaca koji bi po svemu sudeći trebali biti glavni konzument popularne i življene kulture. Publika se i dalje svodi na studentsku populaciju i kritičare (kojih je zahvaljujući Internetu sve više). Ako ništa, veze u trokutu izvođač – kritika – publika čvršće su nego što su bile prije deset godina. Cinizam i rezignacija nisu umrli, samo su stišani. Solidna infrastruktura postoji, stvari treba sagledati ozbiljno, bez pretjeranog entuzijazma zbog činjenice da se konačno nešto događa. Mi zaista nismo sretna djeca. Barem ne još.
Napomena autora:
Tekst je dovršen četvrtog listopada 2013. Taj isti dan nastupali su Repetitor i Japanther u Tvornici. Idući dan, dakle petog listopada, koncerte su odradili Benchwarmersi u Prostoru do, te S3nsi u Vip clubu.
