Stara teza kako nadareni Švedi vole do krajnosti zaigrati na odabranu stilsku kartu – radilo se o perolakom popu ili doom metalu – potvrđuje se već i površnim pregledom njihovih imena s međunarodnom reputacijom.
U anglocentričnom svijetu suvremene pop glazbe nema mjesta ne-britanskim/ američkim uljezima – tako barem, s obaveznom dozom gorčine, tvrde zagriženi world-music fanatici čiji omiljeni bendovi nikako da probiju opne lokalnih scena i postanu veliki ondje gdje “se računa”: u Londonu ili New Yorku.
Naravno, u vremenima kada se svojom melodijom i srazmjerno jednostavnom strukturom engleski jezik (odavno) potvrdio kao internacionalno govorno sredstvo, ali i najpogodniji okvir za transfer emocija putem onoga što obično zovemo pop pjesma, postalo je očito kako je sva, ili barem većina ne-engleske glazbe, osuđena na stanoviti stupanj getoiziranosti.
No talent doista nema veze s nacionalnim predznakom: napišite dobru pjesmu, organizirajte marketinšku logistiku i – uz malo ili dosta sreće – svijet je vaš bez obzira jeste li iz L.A.-a, Manchestera, Liverpoola ili, primjerice, iz Stockholma koji se tijekom povijesti popularne glazbe dokazao kao prijestolnica treće najjače “pop” zemlje na svijetu.
Doista, otkako je ABBA 1974. najprije osvojila Euroviziju, a onda čitav svijet, za Švedsku ništa više nije bilo nemoguće. O tome kako je legendarni kvartet postao najveći švedski izvozni proizvod nakon Volva ispisane su stranice teksta, no kasnije su na globalnoj sceni osvanuli Roxette (iako nisu trebali), Ace of Base i, uz ostale, The Cardigans. Oformljeni početkom devedesetih u nevelikom gradu Jönköping na jugu Švedske, ta je nadahnuta formacija uobraženim Britancima održala novu internacionalnu lekciju iz skladanja decentnih pop pjesama, iz smišljanja malih ali inteligentnih alter-rock subverzija, pa čak i komponiranja tople akustike s okusom folka i countryja, što se može provjeriti na izvrsnom albumu Long Gone Before Daylight iz 2003.
Stara teza kako nadareni Švedi vole do krajnosti zaigrati na odabranu stilsku kartu – radilo se o perolakom pop ili doom metalu – potvrđuje se već i površnim pregledom imena s međunarodnom reputacijom. Jer, na svake Cardiganse dolaze jedni Opeth, renomirani metalci koji čak i unutar vlastita opusa kombiniraju svjetlo i tamu, metal i folk, udaračku grmljavinu i jazziranu progresivu ostajući ipak pretežno sumorni, poput skandinavskog neba za naročito smrknutog dana.
Stanovitu međunarodnu slavu dosegnuli su i garažni rockeri The Hellacopters, još više The Hives i znatno mekši Mando Diao, potom suptilni akustičari poput Joséa Gonzáleza i electropop projekt The Knife. Zadnjih se godina Švedska pokazala kao nepresušno vrelo “nezavisne scene”, ma koliko to žanrovski neodređeno zvučalo. Trojac u sastavu Peter Morén, Björn Yttling i John Eriksson, poznatiji pod kolektivnim imenom Peter Bjorn i John slavu su prije četiri godine stekli zaraznim zviždukajućim hit-singlom “Young Folks”; bila je to netipična pjesma skinuta s albuma Writer’s Block.
Još važnije, Yttlingove zapažene producentske i autorske aktivnosti itekako su pomogle da do svog dijela mainstream-kolača dođe i danas dvadesetpetogodišnja Li LykkeTimotej Zachrisson. Djevojku koja se potpisuje kao Lykke Li možete opisati kako želite, no riječ obična sigurno nitko neće upotrijebiti za umjetnicu koja je na dva studijska albuma stopila pop šezdesetih, electro osamdesetih, estetiku Velvet Undergrounda i melodramatiku zaboravljenih ženskih grupa poput The Shangri-Las.
U hitu “Get Some” s odličnog ovogodišnjeg izdanja Wounded Rhymes mogu se prepoznati i karakterističan beat Bo Diddleya, profiltriran kroz suvremenu europsku indie-dance produkciju, a drugdje se čuju tragovi R&B-ja, melankoličnog francuskog popa, Phila Spectora iz maštovitijih dana, te refrena koji su toliko njeni da – ponajprije zahvaljujući lažno ledenoj, suzdržanoj vokalnoj intonaciji – ostavljaju dojam da dolaze niotkuda.
No unatoč tolikim utjecajima Lykke Li zapravo zvuči kao nitko prije nje, a njen eklekticizam (“eterični disco za publiku slomljena srca”, kako su jednom napisali u Independentu, samo je jedan od niza pokušaja da se kompleksna glazba strpa u par riječi), ne treba nikoga čuditi.
Lykke Li je odrasla u tipično hipijevskom okruženju, apsorbirajući utjecaje od majke fotografkinje i oca glazbenika, i putujući po svijetu koji je u pravom smislu riječi figurirao kao njen dom: Nepal, Indija, Maroko i Portugal u kojemu je živjela pet godina, tek su neke od lokacija gdje je Lykke Li stjecala svoju životnu naobrazbu i formirala estetiku koja će prožimati njenu glazbu. U početku je željela postati nova Madonna, no curi čiji dugačak popis heroja uključuje i Joea Strummera, Ninu Simone i Edith Piaff, bolje da se to nije dogodilo.
Ni ostatak Skandinavije nije deficitaran u talentima s internacionalnom težinom – komercijalnom i umjetničkom. Upravo suprotno, i ta se konstatacija posebice odnosi na švedske zapadne susjede.
J
er, ne računamo li njihovu famoznu black metal scenu i tradicionalno maštovite i međunarodno priznate glazbenike s područja ambijentalnog jazza, od saksofonista Jana Garbareka do pijanista Bugge Wesseltofa, udio Norvežana u svjetskoj pop, rock i indie-produkciji (s jakim prodorom i u globalnu srednju struju), zadnjih se godina umnogostručio. Već za površne zaključke dovoljno je spomenuti europske prvake u downtempo elektronici i pametnoj plesnoj glazbi, dvojac Royksopp.
Uspješne svjetske turneje, nominacija za Grammy, četiri hvaljena studijska albuma, osvojeni vrhovi ili barem sredina top ljestvica u nekoliko zemalja stranog teritorija, te redovna podrška kritičara siguran je zalog za svijetlu budućnost.
Slično je i s akustičnim dvojcem Kings of Convenience, svojevrsnom indie-verzijom klasičnih izvođača poput Simona & Garfunkela. Njihov prvijenac Quiet Is The New Loud čak je potaknuo malu unplugged revoluciju u britanskom undergroundu početkom ovog milenija, no kasnije su se stvari pomalo razvodnile – iako su još uvijek prisutni kao dio globalne akustične pop scene s razmjerno jakim sljedbeništvom i u Sjedinjenim Državama…
Danska ponešto zaostaje u utrci za međunarodni pop prestiž, no ona se može pohvaliti s jednim od najcjenjenijih, iako najzlosretnijih rock festivala – Roskilde. Danci imaju i The Raveonettes koji nažalost nisu uspjeli potpuno ostvariti internacionalni potencijal naznačen na počecima karijere, u vrijeme nastupnog EP-a Whip It On i vrlo dobrih albuma Chain Gang of Love (2003) i Pretty In Black (2005).
Ukratko, Skandinavija kao zaokružena kulturna i politička cjelina svojom glazbom sve više konkurira na svjetskom glazbenom tržištu. I to u mjeri da su njihovi sve brojniji aduti na suparnička, prije svega angloamerička i sva ostala područja prodrli toliko duboko da ih više nitko ne doživljava kao strance. Uostalom, zar je to važno?
10 skandinavskih pop albuma koje treba čuti:
Abba – Gold
The Nomads – Showdown 1981-1993
Hellacopters – By The Grace Of God
The Cardigans – Long Gone Before Daylight
Royksopp – Melody AM
Kings Of Convenience – Quiet Is The New loud
José González – Veneer
The Raveonettes – Pretty In Black
Peter Bjorn & John – Writer’s Block
Lykke Li – Wounded Rhymes
