U svibnju 2004. The National su održali nezaboravan koncert u zagrebačkom klubu Ksetu – naravno, nezaboravan za samo stotinjak oduševljenih posjetitelja. Njujorški kvintet s korijenima u Cincinnatiju, Ohio, toga je proljeća koncertno promovirao odličan drugi album Sad Songs For Dirty Lovers – nadahnutu zbirku pjesama na razmeđi americane i underground-rocka. Album je bio odličan, no činilo se da će The National ostati vječito pretplaćeni na neveliko kult-sljedbeništvo.
Kao što znaju svi koji makar površno prate zbivanja na svjetskoj (ne samo) indie sceni, šest godine kasnije situacija se ipak drastično promijenila u njihovu korist. U međuvremenu su ponovo svirali u Zagrebu, ali pred šesterostruko više publike, a ove je godine, u jeku izlaska jednako blistavog, petog po redu studijskog albuma High Violet, grupa rasprodala londonski Royal Albert Hall; uz to, naklade rastu do mjere koja im osigurava naslovnice novina i nastupe na najprestižnijim televizijskim emisijama.
Sve komplimente upućene od (naročito one od poslovično euforičnog britanskog) tiska nemoguće je nabrojiti, no ovom se prilikom zadržimo samo na jednome: mjesečnik Q ih je u jednom od ovogodišnjih izdanja proglasio “najvećim novim američkim bendom”. The National nisu više novi, vjerojatno nisu niti najveći, ali uistinu spadaju u svjetsku klasu.
No važnije od svega, njihova rastuća popularnost ima kontinuirano pokriće u kvaliteti isporučenog materijala. Na prethodnom albumu Boxer (2008) njihov je zvuk evoluirao u raskošnu kombinaciju komornog popa, urban-folka i orkestriranog “intelektualnog” rocka na tragu Tindersticksa, smirenijeg Cavea i boljih pokušaja Walkaboutsa.
No u izdubljenom baritonu Matta Berningera manje je pompe i više topline nego u, primjerice, glasu Nicka Cavea, a pjesme poput “Slow Show”, “Mistaken For Strangers” i uvodne “Fake Empire” ubrajaju se ne samo u impresivnije trenutke The Nationala, već zahvaćaju i same vrhunce globalne indie-rock produkcije.
Mjesečnik Q ih je u jednom od ovogodišnjih izdanja proglasio “najvećim novim američkim bendom“. The National nisu više novi, vjerojatno nisu niti najveći, ali uistinu spadaju u svjetsku klasu
Korijeni jednog od unikatnijih sastava današnjice sežu još u rane devedesete, kada su se na sveučilištu i Cincinnatiju upoznali pjevač i frontmen Matt Berninger i gitarist/basist Scott Devendorf. Nakon različitih kombinacija u garažnom rock bendu Nancy, ekipa se preselila u njujorški Brooklyn, gdje se jezgra grupe koncem 90-ih proširila s Aaronom Dessnerom, te bubnjarem (Scottovim bratom) Bryanom Devendorfom. I Aaron je doveo vlastitog brata, Brycea, koji je na gitari napokon upotpunio postavu, nepromijenjenu do danas.
Njihov prvijenac, nazvan imenom benda i objavljen 2001., nije bio osobito briljantan, ali je naznačio većinu kvaliteta koje će postati zaštitnim znakom The Nationala. Evo što stoji zapisano na ovitku: “S izvorištima u električnom rock soundu rodnog Ohia – Guided By Voices, Afghan Whigs i Leonarda Cohena (OK, on je Kanađanin) – The National donose svoje američke himne na istok. I zbog toga bi im trebali biti zahvalni”. Istok je, naravno, drugo ime za Brooklyn, izuzetno nadahnjujuće mjesto gdje je – na sljedećim albumima Sad Songs For Dirty Lovers i Alligator – početni set utjecaja obogaćen ostavštinom post/new wave estetike početka 80-tih. Tako im i sreća pomalo osmjehnula, s obzirom da su se svjetski trendovi, uz imena poput (također njujorške) Interpol i britanske Editorse, vremenom okretali upravo u smjeru reafirmacije anglofilske tradicije koju su začeli i cementirali bendovi poput Joy Division i njima slični. I The National zvuče dramatično, atmosferično, ambiciozno i “ozbiljno” na sličan način, makar s neusporedivo prirodnijim soundom. Njihov autorski rukopis je uvijek imao literarnu podlogu, i nije čudno da je kritika uvijek bila na njihovoj strani. Boxer je redovito završavao na listama najboljih albuma prošlog desetljeća koje su sastavljali najutjecajniji on i off-line magazini, no taj je album označio i početak njihove masovnije prihvaćenosti među srednjostrujaškom publikom.
U studenom slijedi još jedan susret Matta Beringera i njegove družine s hrvatskom publikom. Nema sumnje da će koncert biti rasprodan, i da će The National, na krilima uspjeha recentnog albuma High Violet, još jednom potvrditi da je riječ o bendu kojemu su besprijekorna radna etika i izniman autorski potencijal napokon donijeli status nezaobilazne činjenice svjetskog rocka – sa ili bez predznaka “indie”.
DISKOGRAFIJA:
The National (Brassland), 2001.
Sad Songs for Dirty Lovers (Brassland), 2003.
Alligator (Beggars Banquet), 2005.
Boxer (Beggars Banquet), 2007.
High Violet (4AD), 2010.
