Nekako ispada da svaka generacija naiđe na bendove koji “spase rock & roll”, a onda prođe deset, petnaest ili, kao što će u ovoj priči biti slučaj, dvadeset godina, i ti bendovi postanu fosili. Trudite se mlađoj ekipi objasniti zašto su baš ti bendovi bitni, ali ne ide, morali su biti tamo, s vama. Bili smo bezobrazno mladi, ne znate vi ništa, djeco, nikada nećete biti mladi kao mi.
Dakle, znamo da je vrijeme radnje prije dvadeset godina. Mjesto radnje je Meka umjetnosti i rock & rolla u svim njegovim oblicima: New York. Glazbeni kritičar Simon Reynolds (Spin, Pitchfork, The Guardian, The New York Times, Rolling Stone, The Village Voice itd.) kaže kako se ne sjeća postoje li uopće bendovi prije Strokesa, čiji je prvi album, seminalni “Is This It”, izašao prije dvadeset godina i spasio nekoliko generacija od dosade. Ipak, postoje bendovi koji su prethodili Strokesima, postoji mnogo njih, ali za ovu priču najbitniji su Jonathan Fire*Eater.
Za Jonathan Fire*Eater govorilo se da će postati jednako veliki bend kao Nirvana. Bend s nezavisnim izdavačem koji će iza sebe ostaviti spaljenu zemlju. Kao što ste pretpostavili, jer vjerojatno nikad niste čuli za taj bend, to se nikada nije dogodilo iako se iz ruševina Jonathana Fire*Eatera oformio drugi bend, the Walkmen. Svejedno, devedesetih u New Yorku se o malo kojem bendu govorilo kao o njima. Bend je zvučao kao da bi se svaka pjesma mogla raspasti u bilo kojem trenutku; garažni zvuk i orgulje susretali su se s post-punkom i sve to u gotičarskoj atmosferi, a frontmen, legendarni, nažalost nedavno preminuli, Stewart Lupton teturao je negdje između Rowlanda S. Howarda, Iggyja Popa i Iana Curtisa. New York bio je spreman za nove mesije, ali bend nažalost nikada nije pretjerano uspio van New Yorka unatoč podršci velike izdavačke kuće.
Stewart je počeo pretjerivati s heroinom i sve je jednostavno nekako implodiralo. Stvar je skončala jecajem, a ne praskom. Unatoč antiklimaktičnom kraju, Jonathan Fire*Eater ostavio je trag i, kako to obično biva, ostavio ga je baš na pravim ljudima. Svatko tko je čuo taj bend kako svira započeo je svoj bend, a ti su bendovi bili dio nečega što su nazvali garage rock revival ili, ponekad, indie rock revival.
Bend koji su često, barem zbog hypea i nevjerojatne kulerištine, uspoređivali s njima protagonisti su ove priče: the Strokes. Strokese se danas već smatra klasikom (a ovogodišnji Grammy za “The New Abnormal” samo je zacementirao taj status), ali tad su samo bili zgodni momci koji su tamburali nevjerojatno retro vrstu rock & rolla. Momci iz Strokesa znali su se odmalena, zajedno su išli u privatnu školu, a njihovi idejni lideri, vokal tada najseksi muškarac na planetu, Julian Casablancas te gitarist, Albert Hammond Jr., skupa su išli u internat u Švicarskoj. Daleko od obješenjačke, ulične priče na kakvu smo navikli u rock & rollu. Privelegirani, pomalo razmaženi klinci iz umjetničkih škola i internata postali su prvoborci cijelog jednog glazbenog vala koji je počeo upravo u New Yorku, u Lower East Sideu i Willamsburgu u Brooklynu. Te su se četvrti u međuvremenu, dakako, gentrificirale, ali tada su stanovi bili jeftine, boemske rupčage u blizini jednako jeftinih, boemskih birtija. Čovjek uvijek osjeti neku vrstu zavisti kad čita ili sluša o tim pričama, tom divljem, negentrificiranom New Yorku. Tko ne bi htio biti dio takve scene i takve priče, makar kao promatrač?
“Is This It” je, jednostavno rečeno, remek-djelo. Jedna od najboljih rock & roll ploča svih vremena koja i dan-danas zvuči svježe i živo.
Za Strokese svi kažu da su bili banda koja je stalno visjela zajedno. Ne samo to, momci su imali smisla za promociju a, zapamtimo, govorimo o razdoblju dok je Internet bio mlad. Izrađivali bi suludo dizajnirane flyere, a Julian je nekako uspio nagovoriti neke od manekenki iz očeve modeling agencije da dođu na neke od njihovih koncerata. Sjajan potez, složit će te se. Bizarno je bilo što su opremu, žice, kablove, bubnjarske palice i pojačala, platili kreditnom karticom Alberta Hammonda starijeg. Uskoro je cijela underground scena znala za njih. Strokesi su postali oni cool klinci s kojima se svi žele družiti.
I tako nekako je za njih čuo Geoff Travis, legendarni osnivač kultnog Rough Trade Recordsa (koji su potpisivali nevjerojatne bendove poput: the Smiths, the Dream Syndicate, Butthole Surfers, Stiff Little Fingers, Swell Maps, Cabaret Voltaire, the Fall, Delta 5, Galaxie 500, Mazyy Star i the Go-Betweens) i, nakon nekoliko zapaženijih nastupu u Mercury Loungeu u New Yorku, Strokesi dobivaju poziv da sviraju u Engleskoj. Bio je to početak 2001. i zapamtite, tamo je razdoblje post-Britpopa i svi bendovi žele zvučati kao Radiohead. Rezultat toga su bendovi poput Coldplaya (koje se u to vrijeme smatralo alternativnima). Strokesi, klinci od dvadesetak godina, dolaze u London i već su slavni zahvaljujući NME-u.
Britanska publika i britanski tisak oduševljeni su, konačno su našli bend koji će rock & roll izbaviti iz učmalog stanja u kojem se trenutno nalazi (ponavljam, Coldplay se tada smatrao alternativom, za boga miloga, a Limp Bizkit, Korn, Papa Roach i ostali nu-metal izrodi harali su top ljestvicama). Pred kraj mini-turneje Engleskom u NME-u izlazi njihov EP, “The Modern Age” (Rough Trade Records) i, kako onaj klišej glasi, ostalo je povijest. Izdavačke kuće se trgaju tko će im izdati album-prvijenac, vode ih ne skupe večere, a ovi se pak pojavljuju neoprani, u conversicama, poderanim trapericama i džins ili kožnim jaknama. Uskoro to postaje službena uniforma indie rockera.
Punokrvni album snimaju u ožujku i travnju 2001. u Transporterraumu u matičnom New Yorku. Producent je Gordon Raphael, čovjek koji savršeno razumije Casablancasa kad mu kaže da ovu pjesmu učini žutom ili da ne želi da im hi-hat zvuči kao, citiram: “bogati klinac na tulumu koji ne razgovara s djevojkama nego čeka da one njemu priđu.“ “Is This It” je, jednostavno rečeno, remek-djelo. Jedna od najboljih rock & roll ploča svih vremena koja i dan-danas zvuči svježe i živo. To je svojevrsni duhovni nasljednik Velvet Undergrounda i Televisiona. Nepogrešivo njujorška ploča s briljantnim gitarističkim dionicama i lijenim, ali erotičnim Casablancasovim vokalom. Oduševljava kritiku i publiku i, poput Nirvane desetljeće ranije, baca svjetla reflektora na indie rock rulju. U Britaniji kreće takozvana “odrpana revolucija” predvođena Libertinesima i, kasnije, Arctic Monkeysima i Franz Ferdinandom, kao reakcija na njujoršku invaziju. U SAD-u uspjeh Strokesa pomaže ostatku scene, generacijskim kolegama iz Interpola, Yeah Yeah Yeahsima, Killsima, Liarsima, TV on the Radio, the Walkmen da dobiju sve više i više medijskog prostora. Pomažu čak (a možda nisu ni trebali) Kings of Leon, koje su neko vrijeme zvali južnjačkim Strokesima, tako da ih vode sa sobom na turneju. Jednostavnije rečeno: rock & rollu je netko zabio adrenalinsku injekciju u zadriglo, ostarjelo tijelo. New York opet postaje najcool grad na svijetu i cijela vojska bendova seli se tamo ne bi li se probili (the National, recimo).
Opet je cool bilo biti čudak, imati dugu kosu, nositi traper, kožnjak ili odijela. Momci i djevojke svirali bi na ulicama, osnivali bi vlastite bendove i htjeli su biti novi Strokesi. Godinama smo kukali kako stariji vječito drve o bendovima svoje mladosti, a s “Is This It” i svim fenomenalnim bendovima koji su uslijedili smo i mi dobili bendove o kojima ćemo mi baljezgati mlađim generacijama. The Strokes možda nikad nisu ostvarili svoj golemi potencijal niti ponovili uspjeh debitantskog albuma, ali osigurali su svoje mjesto u povijesti rock & rolla. Nisu punili stadione kao što su, recimo, Kings of Leon, ali nekoliko sjajnih godina bili su najbolji i najštovaniji bend na svijetu.
Bilo je sjajno odrastati uz Strokese i svu silu bendova koji su zahvaljujući momcima iz New Yorka dobili vjetar u leđa. Iako, budimo realni, uvijek je fenomenalno odrastati ako vam je soundtrack tako prokleto dobar.
