Ovo japansko izdanje kod mene je odmah pobudilo sjećanja na rane diskofilske dane. Već sam pogled na dizajn naslovnice, taj osjećaj držanja u rukama ozbiljnog komada vinila, oprema, unutrašnji omot same ploče koji je antistatik i negrebajujući, bez neugodnog pucketanja statičkog elektriciteta i prijanjanja ploče uz stranice košuljice… – sve to je san svakog diskofila kojem su važni baš svi elementi audiofilskog doživljaja. Tada, u vrijeme proboja japanske diskografije, na ta smo japanska izdanja gledali kao na sveti gral. Kad je riječ o jazz diskografiji, odjednom smo mogli nabaviti legendarne albume jazz glazbenika koji su odavno bili nedostupni na američkom i europskom tržištu. Ne samo da su Japanci otkupili prava za reizdanja tih ploča, njihova su izdanja bila ljepša i sveobuhvatno kvalitetnija, a vodili su računa da to bude replike izvornih, originalnih albuma. A kad su se pojavila CD izdanja, za razliku od globalno prihvaćenih pakirannja u plastične kutijice, japanska su izdanja bila opremljena poput LP-ja, u kartonskim omotnicama i s unutrašnjom košuljicom za disk.
A sad, držanje u rukama dvostrukog albuma “A Shade of Blue” trija japanskog pijanista Tsuyoshija Yamamota (evosound, 2023) izazvalo je bljeskove sjećanja na to doba, na ushit koji smo imali kupujući i slušajući te ploče i poslije CD-ove. Taj se uzbudljiv doživljaj nastavlja kad ovaj stoosamdesetgramski LP s dužnom pažnjom položite na tanjur gramofona (u mojem slučaju Thorens, što je također svojevrsni sveti gral u svijetu diskofila, iako onih koji nisu toliko zahtjevni), kad se tanjur zavrti i igla polako pronađe brazdu to je pravo iznenađenje jer ne možete vjerovati da je još uvijek moguće pomicati granice u audiofilmskom svijetu. Diskografska kuća evosound drži do kvalitete i ne štedi resurse da bi se približila savršenstvu. Izvedbe su snimljene s trideset i devet mikrofona: osam za klavir, tri za kontrabas, dvanaest za bubnjeve i šesnaest za zvuk u prostoru. Osim što je dostupan na 180-gramskom dvostrukom vinilu i digitalnim platformama, album je objavljen u formatima visoke rezolucije kao što su MQA-CD, SACD Hybrid Multi-Channel, Blu-Ray (Dolby Atmos + Stereo) i 4K Ultra HD Blu-Ray.
No, pravim diskofilima nikad nije bila dovoljna samo tehnička kvaliteta zvuka, uvijek je prioritet bila kvaliteta glazbe. Ovim izdanjem zadovoljena su oba zahtjeva. Naime, osim što ga je snimio i miksao nagrađivani Hideo Irimajiri, što je garancija dobrog zvuka i stvaranja osjećaja kao da se nalazite ispred benda u jazz klubu ili koncertnoj dvorani, glazba koja je dokumentirana na ovom izdanju, prvom što ga je Yamamoto objavio za evosound, donosi užitak slušanja mainstream jazza. Snimka je to koncerta što ga je japanski trio ovog sedamdesetšestogodišnjeg umjetnika, s kontrabasistom Hiroshijem Kagawom i bubnjarom Toshiom Osumijem, održao 9. prosinca 2021. u tokijskom Gotanda Cultural Center Music Hallu. Radi se o uigranom triju koji već više od petnaest godina djeluje u nepromijenjenoj postavi. Zajedno su već snimili albume “What A Wonderful Trio!”, “Gentle Blues” i “What A Wonderful World”. U njihovim se izvedbama osjeća bogato iskustvo.
Iako je djelovao uglavnom u Japanu, tijekom šezdesetogodišnje karijere kao vođa sastava Yamamoto je snimio više od dvadeset albuma i ostvario važne suradnje s kultnim američkim jazz glazbenicima, među ostalima s Dizzyjem Gillespiem, Sonnyjem Stittom, Carmen McRae i Elvinom Jonesom. Primjerice s kontrabasistom Samom Jonesom i bubnjarom Billyjem Higginsom snimio je album “Life”, s kontrabasistom Redom Mitchellom “Bass Club”, a s alt saksofonistom i flautistom Jeffom Claytonom, kontrabasistom Bobom Maizeom i bubnjarom Jeffom Hamiltonom “Zephyr”. Zato ne čudi što ima tako istančan osjećaj za jazz, što se osjeća u svim izvedbama. Očito je da su ovi glazbenici pročili povijest jazza, ali i da su stekli ukus, a on se očituje u iskazu poštovanje prema stvaralaštvu legendarnih jazz pijanista kao što su Erroll Garner, Wynton Kelly i Red Garland. Upravo je na njih želio ukazati glazbom što ju je snimio za ovaj album.
Tijekom karijere Yamamoto je stvorio ogroman repertoar, a deset skladbi što ih je odabrao za ovo snimanje čine tek njegov sićušan dio. Zapravo, to su one koje osjeća kao svoje, koje svira opušteno, muzikalno i uvjerljivo, među ostalima “Misty”, “Like Someone In Love” i “Bye Bye Blackbird”. To su također i doslovno njegove: “Speed Ball Blues” i “Midnight Sugar” kojima se dokazuje i kao maštovit skladatelj. Sve ih svira oduvijek, a snimio ih je za albume koje je objavio još u 1970-ima. No danas one za njega imaju novo značenje, izraz su njegovog egzistencijalizma, organskog osjećaja za estetiku jazza kakvog svira cijeli život. Zato su idealne za njegov pristup: elegantan, razigran, duboko osjećajan, liričan, mekan, nježan i duhovan. Osim toga, na što upućuje sam naziv albuma, pokazuje da duboko osjeća blues, konstitutivni element jazza za koji mnogi tvrde da je svojstven isključivo afroameričkim jazz izvođačima. Osjeća se to i pri samom pogledu na naslovnicu koja je dizajnirana s ukusom i smislom za estetiku te simboliku. Niti swing mu nije stran, kao ni smisao za groove. Zato će vam ova glazba izmamiti osmjeh na lice, pokrenuti vas, navesti na pucketanje prstima i lupkanje stopalom, zato ćete nakon svakog preslušavanja poželjeti još, joooš, jooooooššš… Što je još potrebno?!
Potrebno je čuti i drugo mišljenje, ono samog umjetnika, jer upravo njegove riječi mogu mogu produbiti razumjevanje o glazbi na ovom albumu. U svojem gustom rasporedu Yamamoto je pronašao vremena i volje pojasniti svoj glazbeni poriv i pogled na jazz s jedne druge perspektive čitateljima časopisima Hi-Fi Media.
Kako ste naučili jazz jezik?
Nikad nisam ni od koga naučio svirati jazz. Naučio sam svirati slušajući jazz ploče. Nemam apsolutni sluh, ali imam osjećaj za relativnu visinu tona.
Zašto vam je bilo važno usvojili osjećaj za blues?
Vjerujem da je blues inspirirao jazz, tako da tu uvijek ima elemenata bluesa, uvijek je prisutan.
Što je za vas značilo svirati u jazz klubu Misty u Roppongiju u Tokiju, u kojem ste svirali u mladosti?
Danas ne bih bio tu gdje jesam da nisam bio kućni pijanist u tom jazz klubu. Sviranje uživo je najvažnija stvar za glazbenika bilo gdje, ne samo u Japanu. Svaki glazbenik započinje karijeru svirajući u klubovima. To je prvi korak prije snimanja ploče. Klupski prostor vrlo je važan prvi korak u karijeri nekog jazzista.
Zašto volite svirati u formaciji klavirskog trija?
Trio format mi je najzabavniji. Ima toliko sjajnih trio glazbenika, ali nekoliko za koje bih rekao da su sjajni su Toshio Osumi, Tetsujiro Obara, Akira Daiyoshi i Isoo Fukui. Volim svirati u triju s Hiroshijem Kagawom i Toshiom Osumijem. Može biti teško svirati s istim članovima dok su stvari još uvijek zanimljive, ali s ovim triom osjećam se kao da se uvijek zabavljamo i uvijek zajedno stvaramo nešto novo što traje.
Kako ste s njima razvili telepatsko razumijevanje?
Ne koristim telepatiju, ali održavamo dobar kontakt. Često ne znaju koju ću skladbu sljedeću odlučiti svirati, pa uvijek koristimo kontakt očima kako bismo rekli: “Hej, znate li vi ovu pjesmu?”, a onda jedan od nas odgovori tako što počne svirati tu pjesmu.
Kako uspjevate svirati s takvom opuštenošću i mekoćom u nastupima, a znamo da to nije lako?
Pokušavam ne razmišljati previše i samo uživati u trenutku. Radi se samo o sviranju glazbe, ništa drugo. Glazba je način da se dodirne srce publike, a to je nešto posebno.
Zašto ste odabrali baš te standarde za album?
Izabrao sam neke od svojih omiljenih standarda za album i nadam se da će ljudi uživati u onome što smo napravili s njima.
Zašto i kako ste napisali pjesmu “Speed Ball Blues”?
Oprostite, bilo je to davno, ne mogu se sjetiti, ha ha.
Zašto ste odlučili živjeti u New Yorku?
Dobio sam ponudu da sviram tamo nakon glazbenog događaja u San Franciscu. Uštedio sam nešto novca, pa sam pomislio, zašto ne? Tamo je bilo i mnogo legendi jazza koje sam želio gledati uživo. Bilo je to super iskustvo.
Kako je bilo svirati sa legendarnim njujorškim jazzistima?
Bilo je sjajno, posebice sa Samom Jonesom i Billyjem Higginsom. Svirali su vrlo brzo, kao trkaći auto, ha ha. Ali bilo je vrlo lako svirati s njima, iako nisam znao zašto. Ne mogu opisati razliku s drugim glazbenicima, ali imali su nešto što sam mogao osjetiti. Obojica su bili sjajni ljudi i uvijek su bili gostoljubivi. Volio sam svirati s njima u klubu uživo. Bilo je prekrasno kad nam se pridružio Ceder Walton. Jeff Hamiltonom je bio izvrstan bubnjar i njegov zvuk mi je bio vrlo ugodan. Njegov zvuk sviranja bio je poput zamaha. Bio je to velik zamah. Svi su bili stvarno sjajni, ali najuzbudljivije je bilo surađivati s Elvinom Jonesom, Joeom Newmanom i Billyjem Higginsom.
Koja ili čija glazba vam je najuzbudljivija?
Ona Michela Petruccianija. Imao je osebujan glazbeni stil. Nitko ne može svirati kao on!
Japanci su poznati po tome što vode računa o kvaliteti zvuka. Jeste li snimali s tim na umu?
Nije to nešto o čemu previše razmišljam, ali lijepo je imati takav odnos s audiofilima. Bio sam impresioniran vidjeti toliko mladih obožavatelja koji su došli gledati moj nedavni koncert u Hong Kongu – i svi su imali moj CD!
Koliko je diskografska kuća bitna u tome?
Jako je važna. Moja izdavačka kuća evosound voli pomoći umjetniku da proizvede najbolje snimke i oni to lijepo upakiraju.
Kakva je danas japanska jazz scena?
Puno je mladih talentiranih glazbenika. Svi sviraju tehnički dobro, ali svi rade iste stvari. Trebali bi se usredotočiti na stvaranje vlastitog pravog zvuka. Imaju tehničkog znanja, ali trebaju stvoriti zvuk koji je autentično njihov, koji je prožet njihovim vlastitim karakterom.
Koji vam je pristup intrigantan u ovom trenutku?
Volim današnji J-POP. Ponekad sviram J-POP pjesmu, ali u jazz aranžmanu. Uvijek sam otvoren i čujem i prihvaćam taj stil za obogaćivanje svog stila sviranja. Pri tome najvažnija mi je melodija. Melodija je najuzbudljivija u glazbi. Zapravo meni je melodija sve. Jako je važno osjetiti melodiju mog zvuka.
