TV on the Radio: Art – rock – soul

Beskompromisnost obično nije kompatibilna kategorija s proširivanjem publike, no njima je i to uspjelo. Rasno izmiješana skupina ljudi „nasađenih“ na umjetnost posjeduje neobičnu glazbenu inteligenciju, strast i…Davida Bowiea na svojoj strani. Bowie je dobro došao za reklamu, a sve ostalo daje za pravo da o TV on the Radio govorimo kao jednoj od najzanimljivijih pojava u svijetu rocka prve dekade drugog milenija.

Početkom milenija Williamsburg, dio Brooklyna nasuprot Lower East Sidea na Manhattanu bio je nakrcan kreativnim mladim ljudima sa svih strana SAD-a i svijeta, uzavreli lonac u kojem su se miješali pozeri i istinska avangarda, slikari, filmaši, rokeri s idejama ispred vremena, s proporcionalno velikom teškoćom prepoznavanja od strane mainstream kulturnog biznisa i šire publike. Veliki talent i upornost ne podrazumijeva i uspjeh; u nemogućnosti prodaje vlastite umjetnosti, sjajni kreativci prisiljeni su prati tanjure, konobariti, prodavati svijetu nepotrebne stvari od vrata do vrata kako bi poplaćali račune i ulagali u svoju umjetnost. Velika većina na tome i ostane, ne događa se često magični „klik“ ili sudbonosni poziv koji bi mogao promijeniti sve.

I Dave Sitek, momak sklon glazbi i slikanju svoje je dvadesete godine trošio zarađujući kupeći ostatke za gostima u restoranima rodnog Baltimorea. U kući svojih roditelja sve slobodne trenutke koristio je za eksperimentiranje s četverokanalnim uređajem za snimanje. Od tog vremena, korak po korak, kako je tehnički napredovao i razvijao svoj talent, tako ga je mazila sreća da se uvijek našao na pravom mjestu u pravom trenutku.

Sudbina je htjela da preko prvog producentskog pokušaja nevažne baltimorske grupe dođe u kontakt s njihovim prijateljima iz New Yorka koji će postati danas cijenjeni i slavni Yeah Yeah Yeahs, a upravo Sitek njihov producent. No spomenuti magični „klik“ ili kozmička sreća desila se dosta kasnije, nakon preseljenja na jedan od tavana zgrada u Williamsburgu i stvaranja nukleusa TV on the Radio sa studentom glume nigerijskog porijekla Tundea Adebimpea. TVOTR je bio je progresivan i bučni bend s demo albumom parodijskog imena OK Calculator koji je besplatno dijeljen po Williamsburgu, ali takvih je ambicioznih skupina koje su svirale po klubovima veličine dnevnih soba bilo na desetine u krugu od par kilometara. Sitek je na pragu tridesetih, kad većina rock glazbenika dosegne ili prijeđe kreativni vrhunac, još bio producent početnik, gitarist u bendu na koji bi rijetko tko stavio novac da će probiti lokalne okvire i prisiljen da s prijateljima prodaje robu i slike. I onda je krenulo. Poslije producentskih iskustava s Yeah Yeah Yeahs Sitek se učio kako iskoristiti novi Pro Tools softver snimanjem niza pjesama s Adebimpem i eksperiment je toliko oduševio šefa legendarne čikaške nezavisne etikete Touch&Go Coreya Ruska – do kojeg su došli preko YYY’s – da nije čekao ni da vidi bend uživo već je odmah htio izdati EP. Young Liars se zvao i tih pet pjesama, računajući i neobičnu, gotovo gospel obradu pjesme „Mr. Grieves“ Pixiesa imale su u svijetu glazbenog eklekticizma i revizije prošlosti rijetku kvalitetu da ih se nije moglo ugurati niti u jednu ladicu indie glazbe. TV on the Radio su u sebi nosili nešto novo. Potvrda velikog potencijala stigla je s prvim dugosvirajućim djelom Desperate Youth, Bloodthirsty Babes, još nedorečenog, ali benda čija svježina navješćuje velike stvari. Dovoljno da se glazbeno podzemlje uzdrma, ali krajnji cilj Siteka nije bio da impresionira samo kritičare i čitatelje Pitchforka. I dalje su tražili magični „klik“. Sitek ga je našao na neobičan način; baveći se i dalje egzistencijalno nužnim poslovima, prodao je jednu sliku čovjeku za kojeg se pokazalo da je vratar u zgradi u kojoj živi David Bowie. Ostavio mu je diskove svog benda i zamolio da ih proba uvaliti Bowieu. Oko godinu dana kasnije TV on the Radio bili su na klupskoj turneji kad je na jednoj benzinskoj stanici zazvonio je mobitel. Sitek je mislio da prijatelj s njim zbija šale, no kad mu je glas s druge strane ponovio „ne, stvarno, ovdje David Bowie, slušao sam vašu glazbu i jako mi se sviđa“, odsjekle su mu se noge. Magični „klik“ se dogodio; poslije toga i žuta štampa je mogla pronaći razloga napisati koju o bendu sačinjenom od bijelca i crnaca s afro frizurama koji sviraju „bijelu“ glazbu. Jer, voli ih slavni Bowie. U show-businessu reklama je bitna koliko i sam sadržaj, a Bowiev interes je bio reklama par exellence.

Na točki preokreta za jedan bend koji se upravo spremao postati krupnom točkom na rock mapi, horizonti su se širili u svim pogledima. Bend se fizički širio, Adebimpeu i Siteku pridružio se još za prvog albuma osebujni gitarist afro frizure Kyp Malone, kasnije su pridruženi Gerard Smith, multi instrumentalist koji je po metrou zarađivao novac znalačkim sviranjem flamenco gitare, te bubnjarom Jaleelom Buntonom. On je također bio umjetnički nasađen, radio je na scenografskim poslovima u filmskoj industriji. Iako im je Corey Rusk gotovo naslijepo ponudio diskografski ugovor, TVOTR se nisu mnogo nećkali da ga ostave i potpišu za veliku diskografsku kuću Interscope.

„Ne mislim da je TV on the Radio neki mračni misteriozni za koji nitko ne treba znati. Mi stvaramo glazbu jer je to neposredni oblik komunikacije s ljudima. U mogućnosti smo na CD snimiti nešto u dosluhu s vremenom, i želimo da našu poruku čuje što širi krug ljudi.“ – branio se Sitek nakon prelaska na Interscope i nazivao optužbe o „prodaji“ glupima. „Većina nezavisnih etiketa ionako ima samo jednu želju, postati uspješnom i utjecajnom po uzoru na diskografske divove.“ Na kraju, i Bowie je nakon preslušanih demo snimaka, ušao u njihov bruklinški studio i odabrao da krasni iščašeni pop „Province“ ukrasi svojim glasom. Album se zvao Return To Cookie Mountain i nosio je u sebi mnogo eksperimentalnog garda, redove buke i čistog popa, tmine, pa čak i bijesa. TVOTR nikad nisu svoju politiziranost izražavali eksplicite u „fuck you, i won’t do what you tell me“, Rage Against The Machine stilu, no na mnogo sofisticiraniji način su izražavali svoje neslaganje s mainstream politikom i odnosom prema trećem kamenčiću od Sunca. Svoju angažiranost opravdavali su činjenicom da u ovom svijetu nitko nije izuzet od problema koji bi nas mogli ubiti.

“Golf igrališta na kojima se zabavljaju bogati nisu odvojeni opnom od ostatka svijeta. I tamo je zrak otrovan jednako kao i u nekom slamu.” – znali su isticati u intervjuima. Zrak koji udišemo često su spominjali kao paradigmu problema koji se tiču svih i koji svi podjednako moramo uzeti za ozbiljno. Gorkom ironijom sudbine, njihov basist Gerard Smith, sa svega 34 godina života umro je upravo od bolesti koju vezujemo uz otrovni zrak; raka pluća.

Nema sumnje, TV on the Radio s Cookie Mountain su napravili gigantski korak ka općem priznanju; beskompromisnost obično nije kompatibilna kategorija s proširivanjem publike, no njima je i to uspjelo. Po prvi put su se s obje strane Atlantika probili među prvih pedeset najprodavanijih albuma, a među najbolja djela 2005. godine gurali su ih i radikalni snobovi s Pitchforka i relativno konzervativni Rolling Stone. Sitekovo ime poslije vidljivog progresa s Yeah Yeah Yeahs, počelo se u terminima produkcije izgovarati s poštovanjem, a njegov bend postao je vruća roba i na nacionalnim TV mrežama. Naredni korak očekivao se s nestrpljenjem. Kako je povijest ovog benda ispunjenog inteligentnim ljudima širokih pogleda – ne samo u autorskom smislu – postupna evolucija, tako je i bilo za očekivati da TVOTR neće ostati zaključani u maloj žanrovskoj kutijici koliko god bila svježa i nedefinirana kao u njihovom slučaju. Prije izlaska trećeg albuma, bend je najavljivao zaokret, a Dave Sitek odašiljao i neke zabrinjavajuće najave.

Na primjer, da je nakon faze forsiranja slojeva labavo definiranih tonova, postao opsjednut čistoćom zvukova pop glazbe iz osamdesetih i trudom da se ukloni svaka nepotrebna buka te kao konkretan primjer naveo „Eyes Without Face“ Billya Idola. Na svu sreću, Dear Science nije zvučao kao Billy Idol, ali je Sitekova ideja o kristalnoj čistoći zvuka ostvarena, ovaj su put isporučili set nevjerojatnih pop pjesama, u kojima se mogao prepoznati i kasni Bowie i rani Prince, ali i mnogo starijih redefiniranih utjecaja. Ne bismo mnogo pogriješili kad bi taj amalgam sabili u kovanicu art rock soula.

„Sam Cooke je utjecao na ovaj bend jednako puno kao i Bad Brains. Odrasli smo na glazbi Earth Wind and Fire i Commodoresa, naši su uzori i Al Green i Smokey Robinson, tako da možemo reći da smo naslonjeni mnogo više na Motown nego na punk“ – sad već puni samopouzdanja otkrivali su članovi benda svoja izvorištima o kojima nisu baš zvonili na sav glas na početku karijere. Kako god, Dear Science je bez obzira na promijenjene temelje, ponovno zračio glazbenom inteligencijom i hrabrošću da se zagazi područjima kojima rijetko koji današnji bend korača. TV on the Radio postali su prijemčiviji, radiofoničniji, a da nisu žrtvovali baš ništa od iskrenog artizma s kojim su krenuli osvajati svijet s bruklinškog tavana. Samo su u deset godina postajali zreliji, profinjeniji , opušteniji i sasvim opravdano nose epitet jedne od najzanimljivijih pojava na svjetskoj rock sceni koja osvaja sve veći krug poklonika. Nije onda pretjerano reći da će njihov nastup na ovogodišnjem INmusic festivalu u Zagrebu biti jedan od klimaksa koncertne rock sezone u Hrvatskoj.

DISKOGRAFIJA: