Umjesto da se nastavi kretati prema naprijed, glazba je u dvijetisućitima počela ovisiti o vlastitoj prošlosti koja joj je preostala kao jedino pogonsko gorivo. Rock je zaboravio na svoju budućnost
“Živimo u svijetu popularne glazbe koja sve više korača unatrag i koja je naprosto poludjela za vlastitim uspomenama. Bendovi se reformiraju i odlaze na povratničke turneje, snimaju se tribute-albumi i objavljuju box-setovi, održavaju obljetnički festivali, a na pozornici se u cijelosti izvode klasični albumi. Svaka sljedeća godina bolja je od one prethodne – ali za glazbu iz prošlosti. Je li moguće da najveću opasnost za budućnost današnje glazbene kulture predstavlja … njena vlastita prošlost?”
Tim apokaliptičnim riječima britanski novinar i analitičar popularne kulture Simon Raynolds započinje svoju jednako apokaliptičnu knjigu znakovito naslovljenu Retromania – Pop Culture’s Addiction To Its Own Past. Objavljena prije nekoliko mjeseci u Velikoj Britaniji, osnovna teza ove briljantne, elegantno napisane studije već je izazvala mnogo polemike u tamošnjim medijima, iako njen smisao zapravo ne donosi ništa nova.
Naime, i danas se snima dobra glazba, a kvalitetni singlovi, pa i albumi još uvijek nisu nikakva rijetkost (iako albumska forma kao zaokružena cjelina polako ali sigurno gube svoj prvobitni smisao). No iskustvo slušanja suvremenog popa ili rocka doista ostavlja dojam jednak onome kada gledate History Channel. Proteklih desetak godina glazbi su donijele nova tehnološka čuda, ali niti jedan novi i značajan pravac, provokativnu uličnu subkulturu ili žanr. Drugim riječima, niti jedan ključni trend po kojemu ćemo ga pamtiti. Upravo suprotno: kao da su baš svi odlučili odjenuti neki kostim iz bolje prošlosti rock and rolla i zaigrati ulogu koju su odavno zaključili klasični izvođači, radilo se o Beatlesima ili Stonesima, Zeppelinima i Queen, Pistolsima ili The Clash, Eurythmicsima ili Depeche Mode.
Svaki novi bend, pa čak i onaj koji u svojim redovima ima uistinu vrsne autore, kao da je dizajniran u skladu s nekim od svojih povijesnih uzora, ili su rezultat čitavog kolaža doslovnih utjecaja. U ranoj fazi karijere Jack White je, primjerice, tvrdio kako “ne vjeruje nikome tko ne voli Led Zeppeline“, ugrađujući u svoju estetiku elemente Zep-bluesa i garažnog punk-rocka na gotovo doslovan, iako iznimno uzbudljiv način.
Dupkom puna zagrebačka Tvornica kulture u studenom 2011. mogla je svjedočiti kako klinci iz Fleet Foxesa – jednog od najcjenjenijih i komercijalno najuspješnijih indie-rock bendova današnjice – gotovo fotokopirnom preciznošću rekreiraju ugođaj i (još važnije) zvuk kalifornijskog kantautorskog rocka na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete: svatko od starijih slušatelja gotovo da se mogao zabavljati detektirajući koja od izvedenih pjesama više duguje harmonijskoj strukturi Beach Boysa, a koja vokalnom višeglasju grupi Crosby Stills & Nash (sa ili bez Younga) ili pak kantautorskom senzibilitetu Jamesa Taylora iz razdoblja albuma Sweet Baby James…a to su samo neki od primjera. Prerano preminula Amy Winehouse bila je sjajna pjevačica, vjerojatno najbolja u svojoj generaciji, no ono što je u stilskom smislu definiralo veliku divu bila je strastvena fiksacija Motown soulom šezdesetih, te neprežaljenom Dusty Springfield.
Slično vrijedi i za Duffy, kao i sve ostale iz vala recentne britanske neo-soul renesanse. Koliko su osamdesete u modi, nepotrebno je naglašavati: La Roux podsjećaju na kakav zaostali (i manje daroviti) relikt electro-popa iz 1982., a isti ili sličan zaključak nameće se i slušajući Cut Copy, Marina & The Diamonds i Ladyhawk. S druge strane, bendovi poput Interpol, Editors ili White Lies ne pokušavaju sakriti fascinaciju post-punkom dizajnom mančesterskih šampiona ledene mrzovolje, Joy Divisiona…Nabrajati ostale primjere značilo bi nabrajati unedogled.
Kamo je nestala inovacija, nekad osnovni pokretač pop-scene? Prepustili smo to ljudima iz povijesti, mi ćemo samo preslikati njihove napore – kao da je to smisao onoga čemu svjedočimo još od kraja devedesetih naovamo. U sustavu ukupnog zamašnjaka koji pokreće popularnu kulturu nostalgija – iz koje se hrani svaka retro pomama – uvijek je činila jednu od njenih nezaobilaznih kotačića, ali u nekim boljim vremenima ona je imala sporednu ulogu i nikada nije bila dominantna: novo je uvijek imalo prednost pred starim. Dinamika razvoja popularne kulture u tim je vremenima davala zapanjujuće rezultate, uobličene u velikim progresivnim žanrovskim valovima, kako to naglašava Reynolds.
Šezdesete su dale beat-eksploziju i psihodeliju, folk-rock i soul, Dylana, Beatlese i Stonese, i još stotinu drugih unikata; sedamdesetih smo dobili metal i glam, disco i punk, reggae i zametke dub-produkcije. Osamdesete su donijele rap i pop synthetiku, house i madchester, a devedesetih smo svjedočili sjevernoameričkoj rock eksploziji, alternativnom rocku, trip-hopu i poplavi rave-subkulture… A onda su stigle dvijetisućite, ili nulte, koje osim pojedinačnih bljeskova zapravo nisu donijele ništa…osim spoznaje da je glazba zapela u evolucijskom glibu. Umjesto da se nastavi kretati prema naprijed, počela je ovisiti o vlastitoj prošlosti koja joj je preostala kao jedino pogonsko gorivo. Rock je zaboravio na svoju budućnost.
Proteklih mjeseci tržište su preplavila reizdanja klasičnih albuma i box-setova izvođača najrazličitijih profila; jedino zajedničko im je činjenica da pripadaju dalekoj prošlosti.
Deluxe izdanja klasika The Dark Side Of The Moon i Wish You Were Here novi su pokušaji iskorištavanja kontinuirane potražnje za Pink Floydima (čemu valja dodati srazmjerno recentnu rekonstrukciju albuma The Dark Side s potpisom Flaming Lipsa). Sličan tretman doživio je i album Some Girls (1978) iz kataloga Stonesa i Paul Simonov Graceland, a popis nastavljaju remasterirani Kinksi, opus Doorsa pospremljen u mini kutiju, uskrsnuće izgubljenog klasika Beach Boysa SMiLE, reizdanje rock opere Whoovaca (Quadrophenia), prošireni Nirvanin Nevermind, i – eto glavnog komercijalnog aduta – tisuću deluxe verzija albuma Achtung Baby iz vremena kad su U2 bili kritičarski relevantan, a ne samo megapopularan rock bend.
Posebno zabrinjava praksa u kojoj glazbena sve više ignorira dosadašnje nepisano pravilo prema kojemu se reizdanja pojavljuju najmanje dvadeset godina nakon izlaska originalnog albuma. Razmak se dramatično smanjio, pa su pipci reizdavačke mašinerije koja melje sve pred sobom u očajničkom nastojanju da spasi vlastitu pohlepnu glavu, već dotaknuli kraja devedesetih. Dokaz? Na tržište se ponovo šalju čak i “najdosadniji albumi iz samostalne Morrisseyeve karijere!” (Raynolds).
Naravno, šalju se zato jer su na sceni stvorene okolnosti u kojima čak i za njima postoji potražnja i interes. Albume u njihovu fizičkom obliku kupuju još samo konzumenti od trideset-plus i stariji; za mlađe oni će uskoro predstavljati tek muzejski artefakt prošlih vremena.
Odgovor na pitanje zašto je popularna glazba zastala u razvoju nije lako definirati. Jedan njegov dio svakako valja tražiti u sveopćoj digitalizaciji, u brzini protoka informacija i njihovoj (pre)lakoj dostupnosti koja ohrabruje površan, cut-and-paste pristup vlastitom autorstvu. Novinar utjecajnog online magazina Pitchfork, Eric Harvey, zapazio je da su dvijetisućite “prvo desetljeće koje će povijest pamtiti više po glazbenoj tehnologiji nego samoj glazbi.” Napster, Soulseek, Limewire, iPod, YouTube, Last.fm, MySpace, Spotify, iTunes… ovi superbrandovi zamijenili su superbandove i izvođače kao što su Beatles, Stones, The Who, Dylan, Zeppelin, Bowie, Sex Pistols, Nirvana…
Što je tehnološki naprednija i progresivnija, suvremena glazba više je okrenuta motivima iz daleke prošlosti, i u tome leži njen najtragičniji paradoks.
Naravno, vrhunska pop glazba i dalje se snima, ali ona je (pogotovo u svom mainstream dijelu), sve više lišena stava karaktera: Coldplay, Snow Patrol, Liam ili Noel, teško je odgonetnuti koji je stanovnik britanskog Top 40 bezličniji u svojoj arogantnoj pozi. Nadalje, ona je i žanrovski rascjepkana, neinventivna i potpuno nezainteresirana za vlastitu budućnost. Koga to ne smeta, može se mirne duše prepustiti onome što – u svojoj temeljnoj razini – i jest njen smisao: čistom, neopterećenom užitku. Oni ostali nemaju mnogo razloga za optimizam. Naravno, ako se uskoro stvari ne počnu radikalno mijenjati.
