Kad je Croatia Records nakon 15 godina vratila gramofonske ploče u svoj glavni dućan, možemo bez daljnjeg istraživanja mirne ruke reći da je vinil i u Hrvatskoj doživio zasluženu rehabilitaciju. No priča nije tako jednostavna
Stara dobra crna plastična ploča s rupom u sredini nakon gotovo dva desetljeća kliničke smrti polako ali sigurno vraća se u život. Danas u prosjeku sve konzumiramo puno brže nego nekad, od kilometara pređenih automobilom, preko hrane do informacija i kućne tehnike danas nezamislive bez daljinskog upravljača.
Gramofonska ploča koja zahtijeva vrijeme i strpljenje da se u komadu odsluša A strana pa B strana – bez “skip“ funkcije i bez daljinskog – dođe nešto kao anomalija, atavizam u suludom tempu 21. stoljeća. Poput knjige kojoj je također s pojavom svemoćne Mreže proricana polagana ali sigurna smrt, vinil odbija umrijeti, prvo CD-u, a sad i MP3-u unatoč. Statistike govore da je ta zanimljiva egzistencija na marginama glazbene industrije sve vitalnija. Naravno, prodajne brojke su skromne u generalnom smislu, ali pokazuju jasan uzlazni trend prodaje ploča u trgovinama. Podaci variraju od države do države, za Veliku Britaniju se ne može reći da se vraća vinilu jer ga se jedina u svijetu – uz Japan koji također ima jaku kulturu kupovanja vinila – nikad nije ni odrekla. Tamo čak i forma 7-inčnog singla doživljava revival iako je u ostatku svijetu trajno i nepovratno prekrižena. Mala ploča na 45 okretaja svoj je vrhunac dosegla u Britaniji 1979. s čak 89 milijuna prodanih primjeraka, 2001. je pala na manje od dvjesto tisuća, da bi 2005. s 1,87 milijuna ostvarila nevjerojatan come back. U tom smislu, prema vinilu je najviše usmjerena indie publika, što potvrđuje činjenica da je prošlogodišnji best-seller bila singlica White Stripesa “Icky Thump“. Otočki analitičari kažu kako stvar treba gledati kroz prizmu sve veće prisutnosti ali i prezira naspram “nefizičkog“, digitalnog oblika glazbe. Ploča je, kažu, svojevrsni pokazatelj dobrog ukusa, “cool“ stvar za posjedovanje za razliku od bezličnog mora “fajlova“ i “foldera“. I inače, Britanci su iznimka u sveopćoj diskografskoj krizi. Tamo se kupuje najviše CD-ova po glavi stanovnika i prodaja, za divno čudo, konstantno raste. Kako je prošle godine objavilo Britansko diskografsko udruženje BPI, samo u prvoj polovici 2007. godine prodano je 57,9 milijuna CD-ova što je čak za 14 milijuna više (ili 32 posto) negoli u istom razdoblju prije deset godina, dakle u prvoj polovici 1997.
U SAD-u, gdje je gramofonska ploča brže bolje odbačena od strane mainstreama početkom devedesetih godina, u posljednje vrijeme dućani s CD-ovima propadaju dok se novi s vinilima otvaraju. Službene statistike RIAA-e (Recording Industry Association of America) govore da je prodaja LP-a skočila u 2007. za 36 posto u odnosu na godinu prije i narasla na 1,3 milijuna. Za 2008. očekuje se daljnje povećanje na 1,6 milijuna. U isto vrijeme prodaja CD-a pala je za 17 posto. Naravno, s obzirom da je i s tih 17 posto manje CD ostao na ogromnih 510 milijuna prodanih komada, jasno je da nema šanse da ploča ikad više preuzme primat. No činjenica je da uz glazbeni underground, nezavisne kuće i bendove alternativne provenijencije koji su ostali vjerni vinilu cijelo vrijeme, danas svatko iz prve komercijalne lige tko drži do sebe štampa novi uradak i na vinilu. Od Alicie Keys do Justina Timberlakea. I to što je moguće u raskošnijem izdanju; u pravilu na debljoj i težoj plastici od 180 grama, u formi duplog LP-a, nerijetko s vinilom u boji, umetnutim jumbo posterima i “knjižicama“ ogromnih dimenzija 30×30 cm. Da ne bi ostao zakinut naš već usađen digitalni glazbeni karakter, većina današnjih vinilnih izdanja sadrže gratis CD verziju albuma ili internet ključ za besplatni download albuma u MP3 formatu. Dakle, diskografska industrija pokazuje priličnu agilnost da revitalizira ljubav prema vinilnoj ploči iz nepoznatog razloga. Valjda i zbog toga da kad svi postoci idu prema dolje, pozitivni trend i u tako skromnom tržišnom segmentu zaslužuje pažnju i koristi se da se umanji nužno zlo interneta na kojem se putem peer-to peer servisa besplatno (i ilegalno) može skinuti baš sve što se u glazbi može zamisliti. Na užas ljudi iz diskografske industrije, i puno prije negoli se pojavi u trgovinama. Gramofonska ploča je jedan od načina da se ljubiteljima glazbe vrati stari osjećaj da glazba nije samo ono što se čuje, već i pod prstima osjeti, osjetilom njuha namiriši i očima vidi. To je svakako i jedan od recepata da glazba ponovno zadobije trajnu vrijednost, mjesto na polici, da nije kratkotrajna, pokvarljiva i potrošna roba koja traje do slijedećeg downloada.
Kako stvari po ovom pitanju stoje kod nas? Figurativno rečeno, po dvije male kutije smještene u središnjoj trgovini naše najstarije i najveće diskografske kuće jedva su zamjetljiv, ali siguran znak da slijedimo svjetske trendove. Diskografska kuća je Croatia Records (bivši Jugoton koji je proizveo stotine milijuna ploča), dućan je onaj u Bogovićevoj u Zagrebu, a dvije kutije su ispunjene sa stotinjak novih gramofonskih ploča, što aktualnih naslova, što reizdanja nekih općih mjesta pop kulture. Ploča u Bogovićevoj nije bilo punih 15 godina, nova uprava preimenovanog diskografskog giganta bivše Jugoslavije tamo negdje 1993. godine brzopleto je zaključila da je vinil mrtav, prodala proizvodnu liniju, Mađarima navodno, i počela štampati CD-ove u Sonyevom pogonu u Austriji. Da ironija bude veća, zadnji naslov na vinilu izašao iz prešaone firme koja se proslavila domaćim novim valom i otvorila horizonte generacijama svojom rock orijentacijom, bio je govor pape Ivana Pavla drugog za prvog posjeta Hrvatskoj. Amen.
Dakle, kad je takva Croatia Records nakon toliko vremena vratila gramofonske ploče u svoj glavni dućan, možemo bez daljnjeg istraživanja mirne ruke reći da je vinil i u Hrvatskoj doživio zasluženu rehabilitaciju. No priča nije tako jednostavna – kao i u svijetu, postojala je mala ali čvrsta domaća baza zaljubljenika vjerna vinilu i uvriježenom načelu da gramofonska ploča daje topliji, prirodniji zvuk s masnijim basom i većom dinamikom od CD-a. Zapravo, tijekom kasnih devedesetih godina, s nekoliko nezavisnih, malih second hand dućana dogodila se svojevrsna – poslužimo se ovdje jezikom političke ekonomije – eksproprijacija vinila i njegova nova preraspodjela. Naime, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina domaće tvrtke, otvorene prema Zapadu, izdavale su gotovo sve što se izdavalo vani, doduše, ponekad i s višegodišnjim zakašnjenjem. Cijena je bila više nego popularna pa su se ploče prodavale kao halva, što zbog glazbe, što zbog pomodnosti i osjećaja da smo tako bliže zapadnom, slobodnijem svijetu. Uobičajena cijena vani je bila 20 njemačkih maraka ili današnjih 70-ak kuna, makar to treba uzeti uvjetno zbog različitog standarda, inflacije i drugih ekonomskih parametara, dok je u bivšoj Jugoslaviji licencni program bio otprilike upola jeftiniji. Dakle, kupovali su svi i držali na policama dok je to bilo fora. Kad više nije bilo, negdje u vrijeme kad su isto pomislili i u Croatia records, počeli su se rješavati svojih kućnih kolekcija prodajući ih znalcima-nakupcima na metar, za sitan novac. Ovi su ih pak prodavali dalje, onima koji su sedamdesetih ili osamdesetih bili klinci ili studenti bez para i sad su napokon došli na svoje. Najbolje ploče su se nalazile kod pozera, onih koji zapravo nikad nisu ni slušali što su kupili ali je bilo “in“ pohvaliti se novim naslovom u kolekciji. Pa i takve, “mint“ po gramofonskoj klasifikaciji očuvanosti, gotovo nedirnute ploče prodavale su se u zagrebačkim second hand shopovima po desetak kuna. Od Madonne, Talking Headsa, Princea, Simple Mindsa, U2 do Neila Younga, Bowiea, Stonesa, Springsteena, Dylana…Danas se osjeća veći interes pa su i cijene tih najkomercijalnijih izvođača dosta više. Jedan od najboljih poznavatelja te problematike Zdenko Erceg – Archie, kolekcionar i poduzetnik, kaže kako je danas zahvaljujući internetu koji je mnogo toga donio ali i zakomplicirao, mnogo teže pronaći zanimljive kućne kolekcije koje bi se mogle otkupiti i ponuditi znalcima. Prema njegovom mišljenju, danas ljudi zavire na Internet, vide da neki naslovi više vrijede pa traže nerealno velik novac. Neki put, iz neznanja ne prave razliku od izdanja do izdanja, uočavaju samo da je naslov i omot isti i misle da baš njihova ploča puno vrijedi, pa je – kako smo je gore nazvali – “eksproprijacija“ vinila i u Zagrebu postala otežana, a i zalihe su se iscrpile. Archie je prošao put od prodaje na improviziranom štandu na Cvjetnom trgu do dobro uređene i ponajbolje opremljene trgovine u Zagrebu, “Karma vinila“ u Podgorskoj 3 poslije Trešnjevačkog placa. Kaže da se od prodaje ploča može skromno živjeti, ima prodaju i preko interneta pa se dogodi da kolekcionari iz prekomorskih zemalja znaju naručiti naslove velikih i male manje velikih imena samo zato jer izdanja imaju logo Jugotona ili neke druge tvrtke iz bivše Jugoslavije. U takvim slučajevima traže se ploče koje imaju drugačiji omot nego originali, etiketu na ploči što je često bio slučaj ili rjeđe ako neka pjesma nedostaje u odnosu na original. Kao i u filateliji, anomalije i greške su na cijeni.
“U biti, postoje dvije osnovne vrste kupaca. Jedni traže najjeftinije naslove iz općih mjesta pop kulture, to su uglavnom klinci koji se prvi put susreću s vinilom i za desetak kuna žele poslušati Janis Joplin, Doorse, Zeppeline ili nešto slično. Druga osnovna vrsta kupca su audiofili koji ne žale novaca da dobiju ono što žele. Mislim da ih u Zagrebu nema više od pedesetak i to su ljudi koji kad uđu u dućan znaju potrošiti petsto i više kuna odjednom“ – prenosi nam svoja iskustva Zdenko Erceg. No i tu spominje Internet kao otežavajuću okolnost za trgovine poput njegove jer se preko eBaya danas, kako tvrdi, odvija 90 posto transakcija što se tiče rabljenih vinila. No, u trgovini je kupnja sigurnija, kad se ploča može uzeti u ruke i na licu mjesta provjeriti njeno stanje. Preko interneta, sve što nije “sealed“, to jest nekorišteno, zamotano u najlon, kupovina je mačka u vreći. I Archie nudi ploče od nekoliko kuna, zbog lošijeg stanja ili sveopće prisutnosti, no i takva roba ide dobro jer kaže da novim klincima ne smeta krckanje. Dapače, i to spada u drugačiji doživljaj slušanja od “savršene“ digitalije. Što se tiče skupljih izdanja, u vrijeme našeg posjeta najskuplji naslov bio je prvi album psihodelične skupine Quintessence, talijansko izdanje u savršenom stanju. Album je iz njegove privatne kolekcije, ploča je prilično rijetka ali kaže kako mu više nije glazbeno uzbudljiva kao nekad pa se našla na policama. Od ostalog, na cijeni su uvijek domaća izdanja, u posljednje vrijeme punk i novi val tiskan u malim tiražama. Parafi, rani Pankrti i Električni orgazam i slično, pa onda domaći progresivni rock s početka sedamdesetih godina, ali i nezavisna izdanja malih diskografskih kuća s kraja osamdesetih, “Slušaj najglasnije“ Zdenka Franjića (Satan Panonski, Spoons, Bambi Molesters) i “Search&Enjoy“ Aleksandra Dragaša (Boye, Obojeni program, Majke). U dućanu se može birati između 12000 artikala, domaće i strane proizvodnje, LP-a, 7-inčnih singlica i EP-a. Iako u dućanu drži i CD-ove, video kazete i DVD-e, Erceg kaže kako se skoro 99 posto prometa odnosi upravo na vinile.
Sličnu priču čujemo i od Igora Banjanina koji se dosad okušao u izdavaštvu (pamtimo njegova Dirty Old Town izdanja punkera Debeli Precjednik i domaćih surf prvaka The Bambi Molesters), organizaciji koncerata i sličnih događaja, kao i u trgovini vezanoj za alternativnu glazbu. Po orijentaciji legitimni nasljednik kultnog dućana “Iz sve snage“, trgovina “Dirty Old Shop“ u Tratinskoj ulici također većinu prometa ostvaruje prodajom vinila, ali isključivo novih naslova. Punk glazba prevladava, od stare škole Descendentsa do skroz friških naslova. Nađe se kultnih reizdanja (recimo Patty Smith “Horses“ za samo 87 kn, ili Raw Power Stoogesa za 139 na 180-gramskom vinilu, raskošna izdanja albuma Sonic Youtha), ali i novih naslova iz, nazovimo ga tako, alternativnog miljea (nova Cat Power, Tom Waits, neobjavljene snimke pokojnog Eliotta Smitha…).
“Publike ima, ali za ovakvu glazbu, rekao bih, jedan je dućan prava mjera, nije to ništa masovno. Da, ploča prodajemo više nego CD-ova“ – potvrđuje i Igor Banjanin uzlazni trend potražnje vinila. Kaže kako u Dirty Old Shop zalaze ljudi od dvadesetak do trideset-i-nešto godina.
“Prvi su uglavnom studenti, alternativci svih vrsta, a ovi stariji su uglavnom svršeni studenti, zaposleni mladi ljudi koji imaju nešto novca i mogu si priuštiti pokoju ploču mjesečno“ – kaže Banjanin i potvrđuje priču da se stvara publika kojoj se omrznula bezličnost digitalne glazbe i koja s kupnjom gramofonske ploče iskazuje drugačiji stav prema glazbi. Osim “Karma vinila“ i “Dirty Old Shopa“, postroje još tri second hand-shopa; “Free-Bird“ također u Tratinskoj, koji raznovrsnošću ponude i kvalitetom od grozne do vrhunske sliči na omanji buvljak, nešto samozatajniji “Roxy“ kod Cibone i “Dobar zvuk“ u Preradovićevoj koji ovisno o uspješnosti otkupa znaju ponuditi zanimljiva i jeftina vinilna izdanja iz prošlosti. Posebno se to tiče “Dobrog zvuka“. S obzirom da naše diskografske kuće tiraže albuma, osim rijetkih best-sellera, skrivaju kao zmija noge, teško je saznati koliko se prodaje novih CD-ova, a kamoli novih i rabljenih vinila. Ipak smo mi slabašno tržište u kojem “smiješnih“ deset tisuća prodanih komada dobiva titulu “zlatne ploče“. No zagrebačkih pet dućana koji prodaju uglavnom vinile, zatim nova izdanja iz ponude naših diskografskih kuća iz licencnog programa, pa dodajmo tu i živahnu internet aktivnost, te plesnu scenu s DJ-evima kojima je vinil osnovno sredstvo rada, čini se da će gramofonska ploča još dugo ostati uz nas i u svijetu ljubitelja glazbe zadržati prestižno mjesto svojevrsnog statusnog simbola.
Kako odabrati najbolje od “second hand“ ponude
Ako se kupuju second hand ploče, u pravilu se ne može pogriješiti sa stranim izdanjima. Vrlo kvalitetno su tiskane gotovo sve ploče iz Nizozemske, Njemačke, Francuske, SAD-a, Kanade kojih ima dosta na našem tržištu, pa i iz egzotičnijih zemalja kao što je Indija. Što se tiče izdanja s područja bivše Jugoslavije, Jugotonova su bez premca. Doduše, kao što nam kaže dobar poznavatelj Zdenko Erceg – Archie, beogradski PGP RTB je od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih vrlo kvalitetno prešao ploče, a onda im se nešto dogodilo i većina njihovih ploča odonda (licencno zastupali A&M, Mercury i Polygram) iritantno “šuška“ u sibilantima, ili su “odrezane“ u visokim i dubokim frekvencijama. Slično bi se moglo reći i za sarajevski Diskoton koji je preko sebe držao izdanja Motowna. Primjerice, nisku glazbenih bisera Stevie Wondera iz sedamdesetih Diskoton je pakirao u neobično raskošne omote za to doba, ali kvaliteta zvuka nije bila ni približna. Prema riječima Zdenka Ercega, jedna druga sarajevska tvrtka, Diskos, je imala daleko najgore otiske albuma i tu etiketu treba izbjegavati. Jugoton (licencno zastupao gigante Warner i EMI) je s godinama poboljšavao kvalitetu i u osamdesetima dostignuo zapadne standarde kvalitete. S obzirom da su slovenski izdavači, te zagrebački Suzy s jakim programom kuća CBS i Epic (danas Sony) prešali ploče u Jugotonu preporuka vrijedi i za njihova izdanja. Kako odnosi između Suzya i Jugotona nisu uvijek bili idilični (a možda i zbog razloga tehničke naravi) bilo je slučajeva da je Suzy izravno uvozio vinile i prodavao ih kao licencna izdanja. Lako ih je prepoznati po potpisu na vinilu uz etiketu na sredini. Svi vinili prešani u Jugotonu imali su utisnut karakterističnim rukopisom napisan datum i šifru, dok su uvozne ploče (bilo je tu Doorsa, Elvisa Costella, Barrya Whitea, Michaela Jacksona…) prepoznatljive po žigu sa “strojnim“ slovima između posljednje pjesme i etikete na vinilu. Isplati ih se potražiti jer sve redom zvuče izvrsno.
Nova domaća izdanja
U posljednjih 15 godina od domaćih mainstream izvođača jedini se Gibonni odvažio prošle godine izdati album “Unca Fibre“ i na gramofonskoj ploči. Navodno je naklada od tisuću komada rasprodana, no to nije ponukalo nikog drugog da krene njegovim stopama, kao i stopama većine velikih svjetskih zvijezda. Zato u undergroundu ta praksa ne zamire. Domaći bendovi za koje su – ruku na srce – čuli tek rijetki, svoju kartu za besmrtnost “kupuju“ upravo vinilima. Tiče se to uglavnom punk grupa, ali ne i samo njih. Recimo, upravo je Dirty Old Empire Igora Banjanina nedavno izdao album dub-ska domaće grupe Antenat i to na dva vinila u krasnom omotu zajedno s CD verzijom albuma. Hrabro i za svaku pohvalu.
Cijena – prava sitnica
Kao što smo u tekstu naveli, cijene u second hand ponudi variraju od par kuna pa do nekoliko stotina kuna, dok je cijena novih izdanja ujednačenija i zapravo iznenađujuće umjerena. Tako se zadnji Bruce Springsteen (Magic) u dućanu Croatia Recordsa može nabaviti za 115 kuna, “Bood Money“ Toma Waitsa za 99 kuna u Dirty Old Shopu. Većina ipak košta oko 150 kuna, ali je onda u pravilu riječ o duplom albumu, “audiofilskoj“ težini vinila od 180 grama i (ili) mogućnosti da se besplatno downloada album s interneta. Reizdanja klasičnih albuma su još jeftinija, s cijenom manjom od sto kuna (recimo, “Grace“ album Jeffa Buckleya, “Time Out“ Davea Brubecka sa znamenitom “Take Five“ skladbom, filmska glazba Ennia Morriconea). Naravno, za de luxe reizdanja na više vinila s neobjavljenim snimkama, remixevima i slično treba posegnuti dublje u džep. No što je za jednog zagriženog Depeche Mode ili Sonic Youth fana dati tristotinjak kuna u zamjenu za doživljaj primitka dva centimetra debelog, gotovo kilu teškog, s tri vinila ispunjenog sjajnog izdanja “Black Celebration“, “Goo“ ili nekog drugog kultnog uratka?
IZBOR GRAMOFONA NA DOMAĆEM TRŽIŠTU
Clearaudio
Njemački Clearaudio je ime koje se u svijetu vinila izgovara sa strahopoštovanjem. U svakom smislu njihovi su uređaji vrhunski. Od zvuka koji oduzima dah, preko težine (top model Statement je težak čak 350 kilograma) do cijene (Statement košta sto tisuća eura). Za poklonike high-enda uz razumnu cijenu, domaći zastupnik nudi tri modela, Performance Pearl, Emotion Package II i Champion Limited Package napravljen u samo tisuću komada. Cijena Pearla sa Satisfy ručkom i Maestro MM zvučnicom je oko dvije tisuće eura. Sav u nijansama bijelih boja, od umjetnog kamena, aluminija i akrila, Clearaudio uz zvuk nudi i dizajn s kojim će i supruge biti očarane.
INFO: Media Audio, Tel. 021/323 550, www.mediaaudio.hr
Da Vinci Audiolabs
Kažu da fotografija govori više od tisuću riječi. Imamo fotografiju ovog “monstruma“ od gramofona punog imena Da Vinci Audiolabs InUnison pred sobom, pa ćemo samo nekoliko opisnih podataka. Riječ je o uređaju za audiofile dubljeg džepa (košta oko 24 tisuće švicarskih franaka), ali od fascinantnog izgleda do prvih testova koji govore kako je riječ o precizno napravljenom stroju koji izvlači sve detalje iz brazda gramofonskih ploča, čini se da vrijedi taj novac. Švicarska preciznost ovdje je dotjerana do ekstrema, svaki je detalj obrađen studiozno i vrhunski. Na primjer, korišteni gumbi i prekidači, te masivni tanjur prvo su obučeni u bakar pa ručno polirani, pa onda prevučeni slojem srebra, ponovno ručno polirani i na kraju pozlaćeni. Ne “pozlaćeni“ već prevučeni tankim slojem zlata od 24 karata. Domaći uvoznik najavio je da će se InUnison moći vidjeti i čuti na ovogodišnjem Zagreb AV showu u Sheratonu.
INFO: Acquisitum Magnum, tel. 099/2120 300, sonetimage.adm.hr
Denon
Denon je u doba analogije proizvodio masivne automatske gramofone s direktnim pogonom (DP-52F i DP45F su i danas oku ugodni) i moglo bi se reći da su, suprotno trendovima, ostali vjerni istoj filozofiji. Na našem tržištu je dostupan “plastičnjak“ DP-29 od nekih tisuću kuna iako je nekoliko klasa ispod tek nešto skupljeg Pro-ject RPM-1, i DP-300, gramofon direktnog pogona i ručke iz Denonove radinosti. Rekli bismo, napravljen je bez audiofilskih aspiracija, s automatikom koja sama diže ručku na kraju ploče i vraća je u početni položaj, čak i sa svojevrsnim phono preampom s kojim je moguće priključiti DP-300 na pojačala koje nemaju phono ulaz. Drugim riječima, više komocije manje zvuka za 2.190 kuna.
INFO: Renoprom, tel. 01/3475 250, www.technomax.hr
EAR
Tim de Paravicini, legendarni hi-fi konstruktor, razmišljao je o radikalnom novom ustroju gramofona već desetljećima, ali digitalna era stavila je projekt na čekanje. S obzirom da interes za vrhunsku analognu produkciju ne samo da ne jenjava već i raste, de Paravicini je napravio inovativni Disc Master. Između ostalog, unikatan je prijenos snage, to jest, uvijek problematična vrtnja tanjura. Tihi motor, kontroliran precizno optimiziranim servo loop sistemom vrti donji tanjur Disc Mastera. Gornji tanjur, na koji ide vinilna ploča, nema fizičkog kontakta s donjim, njihova se interakcija sastoji u odbijanju sustava magneta, tako da gornja ploča “lebdi“ iznad donje. Inače, tanjur je napravljen od ultra niskorezonantnog kompozita smole i anorganskog materijala i postavljen na masivnu aluminijsku bazu. Cijena? Poput prezimena de Paravicini. Plemićka – 91.300 kuna.
INFO: Audiocentar, tel: 01 2334 764, www.audiocentar.hr
Marantz
Marantz nikad nije nudio gramofone visokih performansi u visokoj klasi osim rijetkog TT 1000 Esotec modela. Ostali su upamćeni predstavnici srednje klase, modeli 6100 i 6300 s kraja sedamdesetih s drveno-aluminijskom bazom, direktnim pogonom i “S“ ručkom iz vlastite proizvodnje. U 21. stoljeću u Hrvatskoj se mogu naći dva modela Marantz gramofona, jedan ulazne klase i jedan koji probija granice srednje klase. Prvi je TT-42 čiji tanki aluminijski tanjur i direktni pogon uz cijenu od 1.890 kuna ne ulijeva povjerenje. Drugi je model TT-15, ozbiljan gramofon privlačnog dizajna, napravljen pod paskom hi-fi maga Kena Ishiwate. Testirali smo ga u broju 65. našeg magazina, a naš recenzent Zoran Radenković ustvrdio je tada da “ovako izvedeni gramofon s lakoćom može izaći na kraj s bilo kojim CD reproduktorom iste cijene i to u svim aspektima“.
INFO: Renoprom, tel. 01/3475 250, www.technomax.hr
McIntosh
Jedan ali vrijedan, pravilo je koje vrijedi kod legendarnog McIntosha što se tiče gramofona. Relativno svjež proizvod MT10 (prvi i jedini iz McIntosha) ima sve vizualne odlike drugih uređaja iz palete. Ukratko, izgleda kao debeli tanjur od silikonskog akrila postavljen na tipično McIntosh pojačalo. To “pojačalo“ je zapravo baza s prepoznatljivim plavim displejem i VU-metrom koji u ovom slučaju pokazuje kolika je brzina. Lijevo je veliki gumb za podešavanje brzine, a s desne identični on/off prekidač. Kao i EAR, funkcionira na bazi opozitnih magneta koji drže tanjur da levitira u zraku. Preporučljivo za one koji se ne žele igrati mehaničara. Naime, u cijenu od 85.900 uračunata je i ručka vlastite izrade, kao i MC zvučnica, i iz McIntosha poručuju kako je riječ o “plug&play“ uređaju bez posebne potrebe podešavanja.
INFO: Nove boje zvuka, tel. 01/233 76 19, www.bojezvuka.hr
Michell Engineering
Ne toliko razvikana u nas kao Pro-ject ili Rega, i obiteljska engleska tvrtka Michell Engineering vrhunske konje za utrku u srednjoj klasi ima. Već legendarni Gyrodec (ili Gyro SE), tijekom 20 godina proizvodnje dorađivan nebrojeno puta i doveden do savršenstva, doduše ulazi u višu klasu gramofona s cijenom od 14.900 kuna, bez ručke. I s tom cijenom puno je puta tituliran kao “best buy“. No favorit za utrku u srednjoj klasi odaziva se na ime TecnoDec. Vrlo otvorenog i neutralnog zvuka, izvanrednog dizajna uz pristupačnu cijenu od 8.990 kuna, svakako zaslužuje pažnju svih onih koji žele vrhunski analogni zvuk po pristupačnoj cijeni. Za zahtjevnije, domaći zastupnik na raspolaganju ima i Michell top model Orbe s utrostručeno debelim tanjurom u odnosu na Gyrodec po cijeni od 26.900 kuna. Ručka također nije uključena.
INFO: Planetaudio, tel. 01/2984-708, www.planetaudio.hr
NAD
O NAD-ovoj ponudi gramofona se nema puno što reći, ne zato što u ponudi imaju samo dva modela gramofona, nego stoga što su oba kopije aktualnih gramofona drugog proizvođača. Model C555 (postoji i C555i s najočitijom razlikom u debljem tanjuru zakošenih rubova) zapravo je Rega P2 gramofon, s identičnim proporcijama i istom ručkom RB250. Vidljiva razlika je u opciji zvučnice, s NAD-om dolazi Goldring Electra, dok Rega koristi vlastitu Bias 2. NAD C555 je ocijenjen, logično, kao i Rega kao vrlo muzikalan gramofon u srednjoj klasi. No u Hrvatskoj je NAD C555 iz nekog razloga bitno skuplji (4.490,00 kn) naspram “originalne“ P2 Rege. NAD C552 je izgledom i performansama kopija Reginog P1, ali sudeći po stranicama domaćeg zastupnika trenutno nije na dispoziciji na domaćem tržištu.
INFO: Audiocinema-Art, tel. 014847 875, www.audiocinema-art.hr
Oracle
Zahvaljujući debeloj staklenoj ploči kroz koju prolaze tri metalne, kromirane, u mikron fino obrađene, “noge” s masivnim metalnim tanjurom u sredini, Oracle Delphi Mk V izgleda poput svemirskog broda. U kombinaciji s granitnom bazom, težak je punih 27 kilograma što garantira stabilnost i izoliranje vibracija pogubnih na zvuk gramofonskih ploča. Na tome radi i sedam mehaničkih filtera između stilusa i ploče. Za ovaj vrhunski gramofon fascinantnog izgleda treba izdvojiti XXX kuna.
INFO: Media Audio, Tel. 021/323 550, www.mediaaudio.hr
Pro-ject
Ako danas postoji tvrtka koja koja djeluje po principu “za svakog ponešto” onda je to austrijsko-češka tvrtka Pro-ject. U kratko vrijeme pobrali su hvalospjeve stručnog tiska za visoku kvalitetu, lepršav i otvoren zvuk, ultra-niske cijene i specifičan dizajn. Nude čak desetak modela u početnoj i srednjoj klasi. Nova “zvijezda” je model RPM-1 koji košta manje od 1.500 kuna s ugrađenom Ortofon zvučnicom, a o njemu se kritika izjasnila u superlativima. Od zanimljivih gramofona ističemo Pro-Ject Debut III Phono USB (2.280 kn) čija je specifičnost da ima USB priključak koji omogućuje jednostavno prebacivanja zapisa s ploče u PC. Za zahtjevnije, Pro-ject nudi i skuplje modele, najjači među njima je masivni RPM-10 (12.880 kn).
INFO: Media Audio, Tel. 021/323 550, www.mediaaudio.hr
Rega
Već trideset godina s P1 modelom koji kroz godine ustraje u svojem jednostavnom dizajnu i laganoj evoluciji u skladu s tehnološkim napretkom, Rega je jedna od sinonima za dobar analogni zvuk za (vrlo) nisku cijenu. U Regi se diče činjenicom da je i najnovija inkarnacija P1 izrađena kod kuće u Velikoj Britaniji, da ima novu ručku RB100 s ugrađenom OM5 Ortofon zvučnicom. Kod domaćeg zastupnika cijena ovog entry-level gramofona je 2.367 kuna. Rega kao i Pro-ject ima široku ponudu gramofona srednje klase, P2 (3.111 kuna), P3 (4.700 kuna) su dostupni, rekli bismo gotovo svakom džepu, a ima tu i high end proizvoda kao što je P9 cijene preko 32 tisuće kuna. Vrhunski zvuk ima svoju cijenu.
INFO: Audio san, tel. 01/29 81 126, www.audiodream.hr
SME
SME je engleska tvrtka koja gramofonske ručke proizvodi već pola stoljeća, počevši s legendarnim 3009 Precision modelom, ali im je trebalo skoro još četvrt stoljeća da se odluče napraviti i prvi kompletni gramofon. Danas su jedna od najcjenjenijih gramofonskih firmi na svijetu. Tri modela dostupna u Hrvatskoj (model 10 – 29.900 kn), model 20/2 (47.900) i 20/12 s 312s ručkom (119.900 kuna) pobrali su blistave kritike u stručnom tisku. Recimo, recenzent Absolut Sounda je bio toliko oduševljen zvukom da je zaključio kako oni koji bi htjeli više od onog što nudi 20/2 trebaju kupiti instrument a ne gramofon s obzirom na količinu vjernosti koju daje ovaj SME. Model 20/12 pak – s cijenom nove Mazde 3 – veteran hi-fi novinarstva Ken Kessler nazvao ga je jednim od tri najbolja gramofona na planeti.
INFO: Planetaudio, tel. 01/2984-708, www.planetaudio.hr
Technics
Sinonim za profesionalni gramofon, dakle, onaj koji se nekad koristio na radio stanicama i prije svega kao DJ gramofon je Technics SL1200/SL1210. Pušten u proizvodnju još 1979. godine, dogurao je do tri milijuna prodanih komada i do MK5 inačice danas nabavljive i kod nas. Riječ je o robusnoj i izdržljivoj mašini metalnog kućišta s direktnim pogonom preko quartz motora koji ga u punu brzinu dovodi za kratkih 0,7 sekundi. Prepun komandi (strob light, pitch kontrola, start stop gumbi) potrebnih DJ-ima u suprotnosti je s filozofijom većine potpuno manualnih, remenom tjeranih hi-fi gramofona koji na sebi obično imaju samo on/off prekidač. Uz to što daje ozbiljan zvuk, pa ga mnogi audiofili koriste i za kućni hi-fi, za one kojima je vrtnja ploča u klubovima profesija bitna je činjenica što SL 1210 slovi kao neuništiv. Po njemu možete udarati, baciti ga na pod i dalje će raditi.
INFO: RAM3, tel. 01/2459 213, www.ram3.hr
Wilson Benesch
“Unikatni u svakom detalju” moto je tvrtke Wilson Benesch i barem što se tiče njihovog jedinog uređaja koji vrti stare dobre crne ploče s rupom u sredini, taj moto itekako ima smisla. S iskustvom izrade vrhunskih gramofona s prijelaza iz osamdesetih u devedesete godine, dakle baš u doba sumraka vinila, napravili su Full Circle, “State of the art” uređaj s odličnom ACT 0.5 ručkom i Ply MC zvučnicom iz vlastite proizvodnje. Sve iz karbonskih vlakana, svojevrsnim zaštitnim znakom WB-a. Treba napomenuti da se Full Circle proizvodi već punih deset godina. Ako je nešto dobro, zašto mijenjati? Više o ovom gramofonu odnedavna dostupnom na našem tržištu čitajte u tekstu našeg suradnika Zorana Radenkovića koji je za ovaj broj Full Circle “propustio“ kroz ruke (i uši).
INFO: Acquisitum Magnum, tel. 099/2120 300, sonetimage.adm.hr