Lampaški zvuk i 250 W snage
CJ ET 250S zaslužuje preporuku kao lampaški uređaj kod kojega ćete morati mijenjati samo dvije male lampe, dok je kao tranzistor potpuno stabilan u radu, niskošuman i pouzdan
Conrad Johnson, Audio Research i Mcintosh su tri naglasovitije američke firme za lampaška pojačala. S tranzistorima stvari stoje drugačije, pa se ni CJ ne može baš pohvaliti s uređajima te vrste koji su preživjeli test vremena. Što se može s MOSFET tranzistorima kada trebaju simulirati lampe, tema je koju su gospoda Bill Conrad i Lew Johnson razmatrali desetljećima. Od kako su digli ruke od MOSFET-a i prebacili se na bipolarne tranzistore, stvari stoje drugačije. Bipolarci mogu dati struju, a to je ono što “teški” zvučnici žele vidjeti. Ako vam struje i ne treba, tada su lampe prvi i pravi izbor. Ako ne lampe, onda već neki manji tranzistor koji radi u A klasi. No tržištem ne dominiraju takvi zvučnici i korisnici, već oni kojima treba pojačalo sposobno kontrolirati kompleksni zvučnik i to u velikom dinamičkom rasponu. Za to treba podosta snage i struje. Takvima CJ nudi model ET250S. ET je kratica od “enhanced triode” što znači da imamo i neku lampu, dok je 250S oznaka koja govori da ovo stereo pojačalo ima 250W po kanalu. Od lampi tu su dvije dvostruke triode 6922, a za snagu su zaduženi predimenzionirano napajanje i baterija izlaznih tranzistora. Za miris High Enda tu su poznati CJ teflonski kondenzatori, poznati po dobrom zvuku i beskonačnom vremenu usviravanja. Lampe na ulazu i moćni tranzistori na izlazu, podržani CJ znanjem obećavaju dosta, a postaje sasvim zanimljivo kada uz pojačalo stiže i obećanje o “boljoj mikrodinamici i vjernijem vremenu opadanja kod tranzijenata”. Mikrodinamika je vrlo delikatna stvar, kao i sve mikro kada treba biti udruženo s nečim makro. Vrijeme opadanja tranzijenata je isto tako vrlo delikatno, ne samo zato što su tranzijenti pod samoj definiciji nešto kratkotrajno, već i zato što je vjernost u toj domeni vezana za doživljavanje zvuka kao ugodnog. Kada signal kratkog trajanja nema ispravno vrijeme opadanja, zvuk je “predetaljan”, “oštar” i slično. Predetaljno u zvuku ništa ne može biti, no djelomično prezentirani detalji ne zvuče ugodno. Od tih problema lampe u pravilu ne pate, pa kada konstruktori toliko znaju o lampama, za pretpostaviti je da ET 250S ima nešto.
To nešto otkrio sam sasvim slučajno. Kada je pojačalo stiglo na slušanje, mjesta nije bilo nigdje već samo na podu. Za prvu ruku sasvim dobro, jer svakom uređaju treba neko vrijeme da se oporavi od traume putovanja i prilagodi na novu okolinu. U međuvremenu će se stvoriti odgovarajući uvjeti i ovaj CJ će pokazati što zna i umije. No kako je osnovno Hi-Fi pravilo da pravila nema, tako je i ET 250S odmah odlučio pokazati kako gospoda Conrad i Johnson znaju o čemu govore.
Zvuk
Mikrodinamika je izvrsna i tranzijenti zvuče prirodno u mjeri koja nije svojstvena tranzistorskim pojačalima. Moje, na iskustvu temeljeno očekivanje kako će sve to biti još bolje kada pojačalo sjedne na pravo mjesto, a to je vrh Rondo police, pokazalo se neosnovanim. Nestalo je mikrodinamike, a tranzijenti ne samo da su slabije opadali nego su se i slabašno dizali. Pojavila se rupa na prijelazu iz basa u srednje. Nije pomogla ni promjena police. Sada je usred basa zjapio ponor! Ni staklo, ni drvo, niti medijapan nisu mogli vratiti dobar zvuk. Svaki puta je rezultat bio drugačiji, no nikako konsolidirati zvuk te dobiti cjelovitu i uravnoteženu sliku. Naravno da sam čuvši kako CJ radi na podu odmah spustio Mcintosha C 2300 i još brže ga vratio na policu. Ono što vrijedi za CJ-a ne vrijedi i za druge. Toliko o kuriozitetima iz svijeta High Enda.
Kada već ne ide drugačije, kako ET250S svira na podu?
ET250S će u najboljoj CJ tradiciji ponuditi prezentaciju zvuka koja više naginje cjelovitom ugođaju u kojem dominira vrlo okretna i jasno strukturirana sredina u kojoj će “poboljšana mikrodinamika” donijeti fine detalje koje ne očekujete kod tranzistorskih pojačala. Od sredine prema dolje biti će jasno kako je do srednjeg basa sve poslagano i umjereno baš kako treba, no dalje od toga nestaje definicije i pojavljuje se jedan voluminozan bas koji je tako dobro odmjeren da cijela slika stoji na čvrstim, no široko raširenim nogama. To će donijeti naglašenu treću dimenziju i naglasiti iluziju akustike prostora, te će sve skupa zvučati blisko onome što čujemo u stvarnosti. Donji i srednji bas se ne ističu brzinom i definicijom, no kako je gornji dio uvjerljivo vezan na donje srednje, a to je dio spektra gdje se nalazi najviše osnovnih tonova, to će biti nedostatak koji se brzo zaboravlja. Visoki su brzi i detaljni i koriste sve prednosti vjernog tranzijentnog odziva. Tako je ukupan zvuk, naginjući na stranu “toplije” prezentacije istovremeno ugodan i prilično “stvaran”.
Kako se ET 250S nosi sa pojačalima istog cjenovnog razreda, ali različitog ustroja?
Mcintosh 2102 je pravi suvremeni lampaš, dok je Musical Fidelity Supercharger K750 moćni tranzistor u ponajboljem izdanju. Ogled CJ-a i Mcintosha će pokazati kako prava lampa uvijek reže vrhove sibilanata, donosi iznimnu protočnost u sredini te lako izlazi na kraj sa harmoničkom nadogradnjom i mikrodinamikom u tom dijelu spektra. CJ će biti blizu, no neće tako drastično pokratiti sibilante i donijeti će značajno bolju kontrolu dolje i gore. Koliko god mu mikrodinamika neće biti kao kod lampe, niti će sredina biti tako fluidna, cjelovitost prezentacije mu je jača strana. Sve to vrijedi za niže i srednje glasnoće, jer kada treba glasnije, lampe tu više ne mogu izaći na kraj sa Audio Physics Cardeas zvučnicima. CJ može dalje i to dovoljno dobro da se kvalificira za sljedećeg kandidata. Kada su u pitanju dinamika i neprikosnovena kontrola zvučnika, onda je MF Supercharger K 750 najpozvaniji. Kao i CJ i Mcintosh ima sposobnost uvjerljive svirke i na malim glasnoćama, dok je na velikima nedohvatljiv. Kontrola basa je za klasu bolja nego kod CJ-a, ali zato nema tu finu pokretljivost i delikatan osjećaj za detalj u sredini kojima će se CJ približiti Mcintoshu. Nijedno od tri pojačala ne pokazuje znakove ozbiljnijih koloracija i, kako je za očekivati, MF je najtočniji. Sa Superchargerima idete ravno na mikrofon i tu nema praštanja. Sve što se desilo na snimanju prezentirano je vrlo transparentno pa se može reći da je MF nešto “hladniji”, a CJ pak “topliji” jer će vas smjestiti u publiku. U odnosu na njih Mcintosh nije “topli” već pregrijan i to posebice u basu gdje će od transparentnosti i rezolucije ostati vrlo malo. MF ide kristalno čisto duboko koliko želi, dok će CJ brzo početi gubiti dah. Mikrodinamika MF-a je izvrsna jer je stabilna u cijelome spektru. Kod Mcintosha je to samo u sredini, gdje je superioran, a CJ se smješta između dva konkurenta. S harmoničkom nadgradnjom će lampa biti apsolutni pobjednik dok smo u srednjem dijelu spektra, no u visokima ne stoji tako dobro. Tu su CJ i MF u prednosti, gdje CJ ima više boje, a MF veću kontrolu i preciznost.
Zaključak
Ostaje pitanje ukusa, ili kao u mome slučaju, trenutnog raspoloženja, što će biti pojačalo po vaše ukusu. Conrad Johnson ET 250S zaslužuje preporuku kao lampaški uređaj kod kojega ćete morati mijenjati samo dvije male lampe i koji je kao tranzistor potpuno stabilan u radu, niskošuman i pouzdan. Odlično zamišljeno i izvedeno pojačalo koje se obraća širem krugu ljubitelja High End zvuka. Svakako poslušati.