Jednako kvalitetni, a tako različiti
Glavna odlika Haydn Granda je precizno, detaljno i timbralno izrazito korektno srednjotonsko područje s mnoštvom detalja, dok će CM5 oduševiti velikom pozornicom i isto tako mnoštvom detalja kroz cijeli spektar
Za ulazak u svijet ozbiljnog audia potrebno je novaca, no pitanje je koliko je stvarno potrebno uložiti u sustav da bi za njega mogli reći da stvarno dobro zvuči. Svakako su zvučnici komad audio opreme koji najviše utječe na zvuk. Ukoliko imate sreću (ili nesreću) da imate manju slušaonicu, za desetak tisuća kuna pruža vam se stvarno veliki izbor malih zvučnika koji već polagano ulaze u sfere donjeg doma high-enda. Za tu cijenu, proizvođačima zvučnika dostupni su već različiti materijali i kompleksne dizajnerske ideje. Za ovaj broj smo pripremili test dva cijenom slična, ali topologijom i tehnologijom potpuno suprotna mala zvučnika. Bowers & Willkins je jedna od najcjenjenijih tvrtki u audio svijetu već nekoliko desetljeća. Sjetimo se samo modela iz serije 600 koji su osvajali mnoge nagrade u donjem domu cjenovnog ranga, a serija 800 već godinama postavlja standarde u zvuku vrhunskih zvučnika kako u osobnim slušaonicama tako i u studijima poput Abbey Roada. S druge strane imamo bitno manju tvrtku Vienna Acoustics čije uređaje krasi vrhunski dizajn, vrlo kvalitetna izrada i vrlo zanimljiva i inovativna rješenja koja dokazuju kako nije potrebno imati veliku povijest i ogromnu tvornicu ukoliko imate čovjeka s idejom i velikim znanjem.
Tehnički opis
Vienna Acoustic Haydn Grand
Vienna Acoustics dizajnom vrlo dobro prenosi karakter grada iz svoga imena, dizajn je vrlo skladan i elegantan, a zvučnici su vrhunske izrade. Tvrtka ima tri linije proizvoda: Klimt koja predstavlja perjanicu ponude, Schonberg pokriva lifestyle dio ponude i Concert Grand kao početnu seriju. Premda je serija početna, ona ni u kojem smislu nije početnička. Radi se o prekrasno dizajniram zvučnicima iznimno kvalitetne izrade. Prije koju godinu imali smo priliku testirati većeg brata Haydn Granda, Mozart Grand za kojeg je autor tada imao samo riječi hvale. Svi modeli serije Concert Grand dijele puno zajedničkih crta, način izrade i učvršćivanja stranica, skretnica itd. Stoga je bilo vrlo zanimljivo čuti koliko je toga što nam se svidjelo kod Mozart Grand modela Vienna Acoustics prenijela u mali zvučnik.
Haydn Grand je zvučnik koji definitivno privlači pogled, pogotovo u tamno crvenkastoj izvedbi koju smo dobili na test. Kvaliteta izrade je vrhunska i tu se ne može apsolutno ništa prigovoriti. S prednje strane nalazimo prozirni bas/srednjotonac promjera 12,5 cm kojeg proizvodi sama tvrtka i rađen je od njihove smjese plastike koju su nazvali X3P. U promotivnim materijalima objašnjavaju kako je za posebnu čvrstoću potrebna vrlo precizna količina dodatnog polipropilena. Na membrani jedinice vidljive su bijele linije unutar materijala koje, prema proizvođaču, uvelike pridonose čvrstoći materijala i njegovom pravilnom kretanju. Visokotonac je potpuna suprotnost visokotehnološkom basu. U Vienni tvrde kako slijede skandinavsku školu dizajna i da nema bolje od posebno učvršćene svilene membrane od 25 mm. Posebno je zanimljivo je kućište visokotonca, naime bas refleks otvor je izveden upravo iza njega, otvori bas refleksa izlaze s obje strane visokotonca. Proizvođač tvrdi kako tim dizajnom uspijeva svesti negativne utjecaje kretanja zraka na minimum i smještajem otvora na prednju ploču uvelike olakšava smještaj zvučnika u prostoru naspram zidova. Sa stražnje strane nalazimo dva velika konektora za zvučničke kablove od srebra. Osjetljivost zvučnika je solidnih 89db, a kada to spojimo s deklariranom osjetljivošću od 4ohma, dobivamo zvučnik koji nije težak teret za pojačalo.
Bowers & Wilkins CM5
Zvučnici CM serije predstavljaju srednju klasu u ponudi Bowers & Wilkinsa između serije 600 i 800. U seriji se nalaze četiri modela: CM1 mali zvučnik namijenjen smještaju na stalke koji smo imali prilike slušati na zagrebačkom Audio Video Showu prije par godina, veći CM5 koji je predmet testa i dva samostojeća CM8 i CM9.
CM5 je veći zvučnik namijenjen smještaju na stalke pomalo kockastih dimenzija. Zvučnik je došao sa smeđom završnom obradom koja djeluje pomalo starinski, čak možda i retro što je u potpunoj suprotnosti sa visokotehnološkim dostignućima koja su ugrađena u ovaj zvučnik. Na prednjoj ploči nalazi se vizualno dominantni i već kultni Bowers & Wilkinsonov bas/srednjotonac od žutog kevlara i srebrni aluminijski visokotonac. Bas/srednjotonac od 16,5 cm je prilično velikog promjera za ovu klasu zvučnika. Visokotonac se nalazi u zasebnom, također već puno puta spominjanom kućištu izvedenom iz njihovog najprestižnijeg modela Nautilus i promjera je 25mm. Sa stražnje strane nalazimo bas/refleks otvor čija je površina pokrivena rupicama poput onih na golf loptici. Ovim trikom stručnjaci u Bowers & Willkinsu su bitno smanjili otpor zraka i samim time nepoželjni šum koji se stvara pri njegovom kretanju. U tvrtci su posebno ponosni na jednostavnost skretnice i dijelove ugrađene u nju, a rezultat je povećana osjetljivost u odnosu na CM1 i sada iznosi 88 dB. Deklarirana osjetljivost je 8 oma, sa minimum od 3,7 oma. Zvučnik možemo spojiti i bi-wiringom preko solidnih pozlaćenih konektora.
Zvuk
Vienna Acoustics Haydn Grand
Haydn Grand se pokazao kao zvučnik koji je prilično osjetljiv na smještaj, odmak od stražnjeg zida nije problem te se u tom području rješenje bas refleks otvora pokazalo više nego uspješnim. Kako bi dobili optimalni zvuk u slušaonici potrebno je bilo nešto igre s razmakom u širinu i kutom pod kojim su zvučnici zakrenuti. Optimalan rezultat su dali pri vrlo blagom kutu, skoro pa paralelni. Test je započet sa snimkom malog jazz sastava, što se pokazalo kao puni pogodak. Zvuk koji je dopirao iz zvučnika je bio vrlo koherentan, s jasno definiranom pozornicom i izvrsnim timbrom. Srednji dio zvučnog spektra je oduševljavajući za ovu cijenu uređaja, toliko čisti, mekan i detaljan zvuk se ima rijetko priliku čuti. Također Haydn Grand odiše lakoćom reprodukcije. Visoki dio spektra potpuno karakterom prati srednji dio; on je miran, detaljan i pitak. Trube zvuče čisto, detaljno i nadasve muzikalno. Bubnjevi su reproducirani vrlo brzo, čvrsto i s dovoljno dubine. Kompleksni dinamički odnosi i uzleti sastava odrađeni su vrlo dobro čak i pri glasnoćama većim od prosječne za ugodno slušanje. Snimka sastava je takva da ne može puno reći o veličini pozornice, ali može o definiciji prostora, tu se Haydn Grand izvrsno snašao. Izvođači su jasno raspoređeni po pozornici te u niti jednom trenutku taj odnos nije narušen. Prešavši na kompleksniju muziku, Beethovenova 5. simfonija je otkrila puno toga. Detaljnost u visokom i srednjem dijelu spektra je samo dodatno naglašena, kao i prekrasna muzikalnost zvuka općenito. Bas područje pri reprodukciji timpana je vrlo čvrsto i definirano ali sa određenim ograničenjima u volumenu. Pozornica je izvrsno definirana, ali njezine dimenzije nisu najveće u klasi. Ako zanemarimo samu veličinu pozornice ocrtavanje trodimenzionalnosti je zapravo izvrsno, izvođači se vrlo jasno mogu smjestiti u prostoru te su njihovi odnosi po dubini pozornice odlični što je često rijetkost. Vrativši se na vokalni jazz, zapravo bilo koju glazbu koja ima vokale, s Viennom se otkrije cijeli novi svijet. Reprodukcija vokala je jednostavno rečeno izvrsna, možda ponajbolja u klasi. Volumen i boja glasa su jako dobro pogođeni. Nedostatak opet možemo pronaći u veličini pozornice koja gabaritima u nekim slučajevima ne odgovara stvarnosti. Za kraj sam ostavio malo moderne elektronske glazbe. Pitanje je bilo koliko je stvarno Haydn Grand sposoban nositi se s različitim vrstama glazbe. Za test je poslužio posljednji uradak Amon Tobina, ISAM. Umjetno stvoreni ritmovi su reproducirani vrlo uvjerljivo, bas je išao sasvim dovoljno duboko i kontrolirano, a njegova dobra definicija je samo dodatno naglašavala ritam. Visoki dio spektra i pri većim glasnoćama nije postao naporan i nije gubio na onoj profinjenosti i detaljnosti.
Bowers & Wilkins CM5
Naspram Haydn Granda, smještaj CM5 je bio relativno jednostavan samo ga je trebalo dovoljno odmaknuti od zida zbog bas refleks otvora sa stražnje strane. Visokotonac očito ima jako dobru horizontalno disperziju zvuka tako da je najbolja točka za slušanje bila zapravo prilično široka. Slično kao i s Vienna Acousticsom, test sam otpočeo sa malim snimkama malih jazz sastava. Zvuk koji je dopirao iz CM5 je imao vrlo jasan Bowers & Wilkins potpis. Visoki dio spektra je iznimno detaljan i brz, baš kao i srednji dio spektra koji ga savršeno prati po karakteru. CM5 je sposoban pružiti mnoštvo informacija slušatelju. Bas područje je zapravo vrlo duboko i velikog volumena pogotovo kada se uzme u obzir veličina zvučnika. Na slijepo slušanje bi se dalo pretpostaviti da se radi o manjem samostojećem modelu. Navedene karakteristika daju zaključiti kako CM5 može bez problema ispuniti i veće prostorije zvukom. Pozornica koju ovaj zvučnik reproducira je vrlo velikih dimenzija te sam zvučnik ima tendenciju nestati, što dodatno povećava impresivni prvi dojam. Ritmičnost i brzina nisu upitni kada se radi o reprodukciji bubnjeva. Prelaskom na simfonijski orkestar zvučnik je pokazao svu svoju raskoš u sposobnosti da vjerno prenese veličinu i brojnost jednog takvog orkestra. Dinamički uzleti orkestra su reproducirani vrlo naglašeno i čvrsto bez velikih gubitaka definicije u prostoru i detaljima. Reprodukcija glasa se može opisati jednom riječju, kao čista. Svi izvođači su jasno razmješteni po pozornici s puno prostora između njih, prigovor bi išao na definiciju pojedinog instrumenta odnosno glasa čiji volumen se u pojedinim trenutcima činio veći nego je to u stvarnosti, dobar primjer toga je solo izvedba violončela. CM5 se s modernom glazbom snašao izvrsno, ali potpuno na drugačiji način nego Vienna Acoustics. Zvuk koji je dopirao iz zvučnika je bio moćan, velik i čvrst. Udarci beatova su bili duboki i čvrsti, visoki tonovi su parali zrakom.
Zaključak
Ova dva zvučnika pokazuju kako za sličnu cijenu možete dobiti vrlo kvalitetan, ali potpuno različit proizvod. Mišljenja sam kako zapravo ova dva zvučnika i nisu konkurenti budući da onom tko se svidi jedan, teško da će drugi imati šanse. Glavna odlika Haydn Granda je precizno, detaljno i timbralno izrazito korektno srednjotonsko područje s mnoštvom detalja, dok će vas CM5 oduševiti velikom pozornicom i isto tako mnoštvom detalja kroz cijeli spektar. Ostaje pitanje kako se snalaze s ostatkom elektronike i kako ga potencijalni kupac može smjestiti u prostoru. Na testu se pokazalo kako Bowers & Wilkinsu dobro dođe više snage. Iako je radio dobro s cijevnim pojačalom od 40W pravi svoj karakter je pokazao tek s tranzistorskim pojačalom od 100W. Karakter zvuka ostatka elektronike bi trebao ići od neutralnog prema lagano toplijem zvuku kako bi dobro upotpunili zvuk CM5. Vienna Acoustics je radila bez problema s cijevnih 40W, s tranzistorskih 100W definicija prostora i basa se poboljšala, ali se ponešto izgubilo na toplini i prirodnosti srednjeg dijela spektra. Ukoliko tražite, uvjetno rečeno, mali zvučnik od desetak tisuća kuna, poslušajte svakako ova dva, jedan će vam se sigurno svidjeti!
| KARAKTERISTIKE | ||
| Uređaj: | Vienna Acoustics Haydn Grand | Bowers & Wilkins CM5 |
| Dimenzije (ŠVD): | 174 x 361 x 265 mm | 200 x 340 x 301 mm |
| Impedancija: | 4 Ω | 8 Ω |
| Snaga: | 180W | 120W |
| Osjetljivost: | 89db | 88db |
| Masa: | 10 Kg | 8.9 Kg |
| Cijena: | 9.900 kn | |
| Kontakt: | www.mediaaudio.hr | www.sonus.art |
Sustav
Zvučnici: Sonus Faber Concertino Domus, Wharfedale 7.2 Anniversary
Izvori: Arcam CD73, Pioneer DV-696, Pro-Ject USB Box
Pojačalo: Prima Luna Prologue Two, Rotel RB-1070, Predpojačalo samogradnja, NAD C320
Ožičenje: Wireworld Equniox 6, Wireworld Solstice 3, Wireworld Orbit 3, Cardas 300B Microtwin, Wireworld Aurora 52, Wireworld Chroma 5, Wireworld UltraViolet USB
Korištena glazba
Arne Domnerus – Jazz at the Pawnshop (Propirus Records), 1996.
Ornette Coleman – Change of the century (Atlantic Records), 1960. (2011.)
Wiener Philharmoniker, Carlos Kleiber – Beethoven: Symphonien NOS. 5 &7 (Deutsche Grammophon), 1976.
Norah Jones – Feels Like Home (Blue Note Records), 2004.
Amon Tobin – ISAM (Ninja Tune), 2011.