I cijevna i tranzistorska tehnologija izrade pojačala imaju svoje zagrižene pobornike i protivnike. Nije ni čudo, nema sumnje da zvuče drugačije i postoji niz elemenata, subjektivnih i objektivnih, koji idu prilog ili protiv jedne ili druge tehnologije.
Ovaj put smo odlučili “sukobiti” dva kvalitetna pojačala pristupačne cijene i usporediti njihove dobre i loše strane.
S jedne strane, ljubitelji dobrog zvuka žele u svom domu čuti najbolju moguću reprodukciju žive glazbe, s druge inženjeri u audio kompanijama su ti koji to trebaju ostvariti uz što bolji odnos cijene i kvalitete. Cijene, kao što čitatelji ove tiskovine znaju, mogu varirati od tisuću ili dvije kuna, do praktički neograničenih cifri. Što je komponenta skuplja to inženjeri imaju više manevarskog prostora po pitanju osnovne topologije i korištenih tehnologija. Pogledom na cjenike domaćih distributera može se uvidjeti kako se u osnovni rada, pojačala zapravo i ne razlikuju mnogo do cijene od otprilike 7000 kn. Riječ je o gotovo isključivo tranzistorskim pojačalima AB klase. Kada pogledamo već nešto skuplju kategoriju, otprilike 10.000 kn, kupac ima izbor. Sa strane osnovne topologije uz AB klasu već možemo naći i čistu A klasu te se u zadnje vrijeme javljaju se i pojačala D klase. Ako govorimo o osnovnoj tehnologiji za izradu pojačala, već možemo uz tranzistorska pojačala naći i početna cijevna pojačala.
U klasi od oko 10.000 kn mogućnosti pri kupnji pojačala su već solidne, a tu onda i počinju muke ljubitelja dobrog zvuka zato što su razlike u zvuku ovih suprotnih koncepata ogromne. Pogotovo u ovaj klasi u kojoj još uvijek ne možemo primijeniti apsolutne kriterije u ocjenjivanju zvuka. Svaki koncept ima svoje dobre i loše strane, a kroz ovaj tekst ćemo malo detaljnije provjeriti koje su to. Kao ogledne primjerke svake tehnologije uzeli smo za test Exposure 3010S2 kao jedan vrlo kvalitetni i tipični primjer tranzistorske tehnologije, te Prima Lunu Prologue Two kao primjerak cijevnog pojačala prihvatljive cijene i modernog pristupa dizajnu.
Elektroničke cijevi su tehnologija koja se pojavila početkom dvadesetog stoljeća i prisutna je u prilično neizmijenjenom obliku do danas. Cijevi u svojoj osnovnoj elektroničkoj namjeni mogu pojačavati ili prespajati signal (eng. switch). Za to je potrebno kontrolirati kretanje elektrona u prostoru niskog tlaka (vakuum). Kako bi kretanje elektrona bilo moguće koristi se emisija elektrona potpomognuta viskom temperaturom. Energija elektrona s povećanjem temperature raste i kada dođe do razine koja je veća od energije koja zadržava elektron u kristalnoj rešetci materijala tada dolazi do izboja. U audio primjeni pojačava se, dakako, signal, osnovna konstrukcija elektronske cijevi za pojačanje signala je trioda, a u kasnijem razvojem se pojavljuju tetrode i pentode, koje rješavaju mnoge konstrukcijske probleme poput pojave oscilacije napona. Trioda se bazira na tri osnovne komponente anode, katode i mreže.
Osnova rada triode je pojava napona između pozitivno nabijene anode i negativno nabijene zagrijane katode. Napon se kontrolira pomoću vodiča umetnutog između katode i anode te ovisno o njegovoj polarizaciji ubrzava ili odbija elektrone koji prelaze. Ukoliko na taj vodič dovedemo ulazni audio signal on će biti pojačan.
Tranzistorska tehnologija je novija, no u svojoj osnovi tranzistor je izumljen krajem prve polovice dvadesetog stoljeća, no tek 1954. godine je proizveden prvi poluvodički tranzistor, dok je prvi MOS tranzistor proizveden 1960. godine. Tranzistor kao element se bazira na poluvodičkoj prirodi materijala i promjeni njegovoj ponašanja ovisno o količini naboja u njemu. Tranzistora ima puno vrsta: MOS; CMOS, bipolarni, MOSFET, JFET itd. Objasnit ćemo rad najjednostavnijega.
Bipolarni tranzistor je aktivni poluvodički element s tri stezaljke i upotrebljava se u dva osnovna načina rada, kao linearni pojačivački element napona ili struje u režimu malog izmjeničnog signala ili kao nelinearni prekidački element u režimu velikog signala. Naravno, u audio svijetu koristi se isključivo kao pojačivač signala. Bipolarni tranzistor se u osnovi sastoji poluvodiča p-tipa smještenog između dva poluvodiča n-tipa (za prevladavajuće npn tranzistore). Tranzistor ima tri priključne točke emiter, kolektor i bazu. Koristeći poluvodička svojstva materijala, vrlo pojednostavljeno rečeno, ukoliko se na bazu spoji ulazni signal, a na emiter zajednički vanjski izvor, na kolektoru će se pojaviti invertni pojačani signal. Naravno u realnim primjenama sklopovi nisu ni blizu toliko jednostavni, ali rečeno predstavlja osnovu.
Tehnički Opis
Exposure 3010S2
Proizvodi britanske tvrtke Exposure su se već više puta našli na testovima našeg magazina. Tvrtka trenutno njudi tri serija proizvoda, 2010 S2 kao početnu liniju proizvoda, 3010 S2 koja ulazi već u ozbiljniji kategorije audia i MCX seriju koja je demonstracija svih njihovih znanja i vještina. 2010 i 3010 serije su već neko vrijeme na tržištu i ovo im je treća inkarnacija, od tada su primili mnoge nagrade i polučili priličan uspjeh na tržištu. 3010 S2 pojačalo pripada toj konstantnoj evoluciji proizvoda.
Dizajn kućišta je već prepoznatljiv i nije se bitno promijenio od prve serije. S prednje strane nalazimo gumb za paljenje i gašenje, motorizirani potenciometar glasnoće i kružni izbornik ulaza. Prednja ploča može biti crne ili sive boje i rađena je od brušenog aluminija. Sa stražnje strane nalazimo šest linijskih ulaza, izlaz iz predpojačala, zvučničke konektore spremne za bi-wiring te strujni priključak. Treba napomenuti kako postoji opcija nadoplate za gramofonsko pretpojačalo i da su zvučnički konektori izvedeni tako da je preporučeno koristiti banana tip priključka na kablovima.
U globalu kućište izgleda robusno i kvalitetno napravljeno, te prilično mrtvo u smislu vibracija. O unutrašnjosti proizvođač ne govori mnogo. Srce pojačala čine brzi bipolarni tranzistori koji se nalaze na pločici koja je dizajnirana kako bi put signala bio što manji. Napajanje je izvedeno tako da je najmanje moguće osjetljivo na varijacije napona i ostale smetnje u naponskoj mreži. Snaga koju je ovo pojačalo sposobno isporučiti je zapravo prilično velika u odnosu na neki prosjek konkurencije u klasi, 110 W po kanalu pri 8 oma, što će biti dovoljno za kontrolu i vrlo zahtjevnih zvučnika niske osjetljivosti. Masa uređaja je solidnih 12 kg, dok su dimenzije 115 mm x 440 mm x 300 m (všd).
Prima Luna Prologue Two
Prima Luna je prisutna već neko vrijeme na našem tržištu sa svojim modelima koji su manje-više nepromijenjeni već par godina. Prologue Two model je odabran za ovaj test zbog nekoliko stvari koje vlasniku prvog cijevnog pojačala značajno olakšavaju život. Kućište ovog cijevnog pojačala je prilično klasičnog i minimalističkog rasporeda. S prednje strane nalazimo samo potenciometar za glasnoću i preklopnik za odabir jedan od četiri linijska ulaza. S lijeve bočne strane blizu prednje ploče nalazi se sklopka za uključivanje uređaja. Prednji dio gornje ploče pojačala je rezerviran za cijevi koje su zaštićene kavezom koji se lagano skida. Stražnji dio gornje ploče je namijenjen transformatorima u crnom sjajnom kućištu. Sa stražnje strane nalazimo četiri para linijskih ulaza, te dva para zvučničkih terminala. Zanimljivo je da je jedan par namijenjen zvučnicima s impedancijom od 8 oma, a drugi zvučnicima od 4 oma, što daje dodatnu mogućnost eksperimentiranja sa zvukom.
Srce ovog pojačala čine dva para KT88 cijevi, koje u zbroju daju 40 W po kanalu pri 8 oma. Dakle, ima dovoljno snage za pogoniti većinu malih zvučnika i onih nešto većih, ali visoko osjetljivih. U stupnju pretpojačala nalaze se jedan par 12AX7 i jedan par 12AU7 cijevi. Zanimljivost je podatak kako su sve Prima Luna komponente napravljene principom lemljenja od točke do točke, što značajno smanjuje put signala. Takav pristup je uglavnom rezerviran za bitno skuplje uređaje. Razlog zašto je Prima Luna Prologue Two odlična za prve vlasnike cijevnih pojačala je njihov auto bias sklop. Zbog tog sklopa prema proizvođaču nema potrebe za uparivanjem cijevi i podešavanja biasa pri promjeni cijevi, nešto što znatno olakšava život prosječnog korisnika. Cijevna pojačala zbog svojih velikih transformatora su uvijek masivna, Prologue Two nije iznimka i premda dimenzijama nije velik 280 mm x 190 mm x 395 mm (švd) teži 17 kg.
Zvuk
Exposure 3010S2
Uvodni taktovi kontrabasa u album Verse Patricije Barber su reproducirani izrazito kontrolirano, duboko i čvrsto, s vrlo preciznim mjestom u prostoru. Pojava vokala u skladbi daje bolji dojam pozornice koja se nalazi u ravnini zvučnika. Odjek instrumenta po velikoj i širokoj pozornici je izvrstan. Sam glas je reproduciran vrlo prirodno, s pogođenom bojom i vrlo prirodnim volumenom. Trubač na albumu je zvučao detaljno i odrješito, ali bez neugodnih pojava poput zrnatosti. Exposure je na Brucknerovoj Petoj simfoniji pokazao svu svoju raskoš. Pozornica ogromne širine je možda i nešto najbolje što se može čuti u ovoj klasi.
Detalja ima iznimno puno kroz cijeli spektar, ali 3010S2 nije onaj tip pojačala koji to gura u prvi plan. Detalji su tamo, samo treba obratiti pozornost na njih. Sa svojih snažnih 110 W pri većim uzletima orkestra membrane zvučnika bile su savršeno obuzdane. Ukratko rečeno, simfonijski orkestar je zvučao moćno. Bas područje u potpunosti kontrolirano, brzo i čvrsto. Volumen je većini situacija sasvim dovoljan i korektan. Samo u nekim slučajevima se pokazalo da bi dobro došlo malo više topline. Reprodukcija rock glazbe je potvrdila dojmove o brzini, kontroli, čvrstoći i samo učvrstilo mišljenje o 3010S2 kao uređaju koji je sposoban kvalitetno reproducirati bilo što što mu se nađe kao ulazni signal.
Prima Luna Prologue Two
Isti raspored albuma je odslušan na Prima Luni. Već pri prvim taktovima kontrabasa jasno je da se radi o dijagonalno suprotnom zvuku. Kontrabas je reproduciran vrlo duboko i voluminozno, ali sa ponešto manjom kontrolom i preciznošću. Vokal odaje odličnu komponentu dubine pozornice koja je pomaknuta od linije zvučnika prema slušaču i daje izvrstan osjećaj dubine. Truba je reproducirana vrlo prirodno, ali s nešto smanjenom količinom detalja ka najvišem dijelu spektra. Sveukupna zvučna slika koju je Prologue Two reproducirao na ovom malom jazz sastavu je iznimno usklađena. Širina pozornice je dobra, ali dubina je upečatljivija. Brucknerova peta simfonija pokazala je drugi dio karaktera ovog pojačala.
Već pri prvim taktovima jasno je kako je širina pozornice sasvim dovoljna, ali to nije njegova najjača strana, dubina i visina jesu. Detalja kroz srednji spektar ima jako puno i izvrsno su definirani, dok oni ka visokom dijelu spektra su nešto mekši nego što je prosječni slušatelj tranzistorskog pojačala navikao. Zbog karakteristike frekvencijskog odziva ovog pojačala uzleti orkestra su reproducirani na način da se jako dobro dobije dojam o veličini i snazi jednog takvog sastava. Pozornica je bez problema i dalje održavala svoje konture, bez obzira na kompleksniji materijal, a detalji u srednjem dijelu spektra su bili više nego izvrsni. Nedostatak snage je bio očit samo u onim apsolutnim vrhuncima uzleta orkestra pri reprodukciji timpana, gdje oni nisu imali dovoljno dobro definiran udarac. Treba naglasiti da se radi o prilično velikim glasnoćama. Rock glazba je reproducirana vrlo energično i pitko. S dovoljno definicije i brzine pri reprodukciji bubnjeva i taman toliko čvrstine za reprodukciju čvrstih gitarskih rifova.
Zaključak
Zaključak ovakvog testa nije jednostavan, usudio bih se reći da jedna i druga strana imaju dovoljno argumenata za svoju tehnologiju izrade. Na kupcu je da se odluči i posloži svoje prioritete po pitanju ostatka sustava, zvučne slike i svojih mogućnosti u korištenju. Prima Luna Prologue Two kao predstavnik modernog dizajna cijevnih pojačala neke komponente zvučne slike reproducira fascinantno, a druge samo dobro, no ne može se reći da ima izraženo loše strane.
Jednako tako i Exposure 3101S2 neke aspekte poput dinamike, širine pozornice, detalja kroz cijeli spektar reproducira izvrsno, dok druge jako dobro. Kada se uzme prosjek dobrih i loših strana jedno i drugo pojačalo su na svom kraju spektra slični, ali bi se moglo zaključiti kako Prima Luna ima puno veće oscilacije oko prosjeka kvalitete zvučne slike nego što to ima Exposure koji je ujednačeniji.
Dileme
Svako od ovih pojačala zasebno u svojoj kategoriji pruža jako puno, čak bi se usudio reći da su uvjerljivo među najboljima u klasi. No kada se potencijalni kupac odlučuje u kojem smjeru njegov sustav treba ići odluka nije nimalo lagana. Jedno i drugo pojačalo na papiru i u zasebnom sustavu zvuče odlično. No pitanje je kako će se snaći kod dotičnog kupca i vlastitom sistemu. Za početak treba definirati nekoliko osnovnih kriterija. Kakav je ostatak sustava u kojem će se nalaziti pojačalo? Kakva muzika predstavlja glavninu slušanog materijala? I na koji način se ta muzika sluša?
Prvo treba pogledati karakteristike zvučnika. Osjetljivost je prvi faktor, ukoliko je zvučnik visoko osjetljiv od 90 dB na više onda taj parametar ne ulazi u jednadžbu odabira zato što će i slabije cijevno pojačalo s kojih četrdesetak watta moći bez problema pogoniti takav zvučnik. Tranzistorska pojačala su mahom snažnija, a od rezerve snage neće se ništa loše dogoditi i ona su u tom pogledu puno svestranija.
Ukoliko je zvučnik manje osjetljiv, npr. 88 dB s impedancijom od 8 oma, onda kupac treba biti oprezniji. Praksa je pokazala kako bi 40 W, s 88 dB osjetljivosti i malim zvučnicima u prostoriji od primjerice 16 m2, trebalo biti dovoljno za većinu primjena. Naravno, treba obratiti itekako pozornost na karakter ostatka sustava, zvučnici koji su karakterno već jako topli neće profitirati od cijevnog pojačala koji je po definiciji karakterno topao. Jednako tako, zvučnici koji su tvrđeg i svjetlijeg karaktera mogu jako profitirati od toplijeg i mekšeg karaktera pojačala. Isto vrijedi i za tranzistorsko pojačalo.
Treba odmah reći da za desetak tisuća kuna niti jedno pojačalo nije apsolutno univerzalno. Tako da se uvijek radi o procjeni što je kupcu važnije. Za neobavezna slušanja, oba pojačala će biti izvrsna, no ako je slušanje muzika svrha sama po sebi, tada treba imati na umu ograničenja pojačala. S jedne strane imamo Prima Lunu kao predstavnika cijevnih pojačala koje se izvrsno snalazi s manjim sastavima i s muzikom koja se izvodi u manjim prostorima. Osjećaj prirodnosti vokala i općenito svih instrumenata koji se nalaze u srednjem dijelu spektra je gotovo nenadmašan za tranzistorska pojačala.
Osjećaj kontrole, brzine i veličine koje Exposure može prenijeti je nenadmašan za bilo koje cijevno pojačalo slične cijene. Orkestralna muzika zvuči grandiozno, a elektronska glazba zvuči čvrsto i definirano. Cijevna pojačala često za taj red veličine imaju veća izobličenja od tranzistorskih, no uhu često zvuče prirodnije i ugodnije, što sa strane vjernosti reprodukcije nije nužno dobro.
Cijevi se troše i treba ih mijenjati. Za Prima Lunu procjenjuje se da nekakvim normalnim tempom slušanja svake dvije do tri godine treba staviti novi set cijevi. Taj vijek glasnim i učestalim slušanjem se naravno smanjuje, tako da cijevno pojačalo nije baš pogodno ukoliko će se sustav koristiti za na primjer, cjelodnevno slušanje radija. Taj aspekt treba uračunati pri kupnji cijevnog pojačala, cijene cijevi jako variraju i ovise o proizvođaču.