U zvuku je Pathos neortodoksan, baš kao i u konstrukciji. Iako u sebi nosi cijevi u važnom pretpojačivačkom dijelu, njihov upliv na karakter zvuka je manji nego bismo očekivali, iako je, ruku na srce apliciran na prava mjesta u pravim dozama, te pojedinim instrumentima daje dodatni štih
Za talijanske audio uređaje obično je prva asocijacija poseban, specifičan dizajn. Doduše i kineski uređaji specifično su dizajnirani, i nekako odmah znate razlikovati uređaj iz Kine od onog drugog. Talijanski dizajneri svakako više titraju naša osjetila od mnogih drugih u audio industriji.
U tu sliku sasvim se dobro uklapa i integrirano pojačalo Pathos Classic MkIII, koje svakako nastoji biti drugačije. Riječ Classic obično sugerira nešto staro, ukorijenjeno, pomalo konzervativno. Kod Pathosa se riječ Classic teško može primijeniti na sam dizajn uređaja, u svijetu u kojemu glavninu proizvoda čine manje ili više obične i neugledne kutije. Filozofija tvrtke ionako ne promovira pravovjerni pristup audio stvarima – ne priznaju dogme ni pravila. Važan je samo krajnji rezultat – autentičnost pri reprodukciji glazbe.
Dakle, Classic One MkIII lako ćete zapaziti među drugim pojačalima. S obzirom da slika govori tisuću riječi, nema potrebe detaljnije opisivati sadržaj gornje ploče, osim što ću spomenuti kako se ispod rešetke smještene iza crvenih kondenzatora nalazi hladnjak za hlađenje izlaznog stupnja pojačala i koji je za vrijeme rada na ugodno toploj temperaturi. Korištene cijevi su JJ ECC88. Prednja ploča je zanimljiva jer osim potenciometra za glasnoću i izbornika ulaza kojih je ukupno pet (od čega je jedan balansirani), sadrži i mali, pomalo retro, dvoznamenkasti displej koji prikazuje glasnoću – decentno, čitljivo, nenametljivo i vrlo upotrebljivo. Stražnja strana ograničena je prije svega svojim dimenzijama. Pa su tako ulazni terminali zauzeli većinu prostora te je za zvučničke trebalo pronaći drugo mjesto – na gornjoj ploči. Rješenje je pomalo neobično iako vrlo praktično, posebno ako, iz bilo kojeg razloga, često preštekavate zvučničke kabel.
Unutrašnjost Pathosa Classic One MkIII stvarno je neortodoksna, posebice za integrirano pojačalo cijene koja nužno nosi i trpi kompromise. Kao prvo, u jednom kućištu nalaze se dva odvojena uređaja – (cijevno) pretpojačalo i izlazno pojačalo. Pretpojačalo je, dakle, balansirano i dizajnirano oko jedne dvostruke ECC88 po kanalu, s radnom točkom u A-klasi. Snagu u izlaznom stupnju razvijaju MOS-FET-ovi, nabrijani u A-klasu više nego bismo očekivali ili što je uobičajeno. Drajverski stupanj zadužen za pokretanje izlaznog stupnja pojačala sazdan je oko Burr Brown operacijskih pojačala. Iako je ovo rješenje pomalo neuobičajeno (neortodoksno, rekli bi u Pathosu), primijenjeno je radi vrlo niskog šuma, linearnosti i niskih izobličenja, što bi trebalo dodatno pročistiti zvuk pojačala. Da zaključimo, put signala od ulaza do zvučničkih terminala prolazi kroz motorizirani potenciometar (sazdan oko Burr-Brown čipa), izbornik ulaza, cijevi, operacijska pojačala i izlazne MOSFET-ove. Zanimljivo i pomalo neuobičajeno. Neortodoksno. Napajanje uređaja je predimenzionirano i stabilizirano. Vjerojatno je pojačalo radi toga tiho kao gluha noć. A pomažu i selektriane pasivne komponente, srebrno interno ožičenje i još poneki štos kojemu su u Pathosu pribjegli. Ovako posloženi sklopovi u mogućnosti su razviti izlaznu snagu od 2x70W pri osam ohma i 2x130W pri četiri ohma, a frekvencijski opseg je 2Hz – 100kHz. Eh, da, ukoliko vam treba više snage a Classic One mkIII vam se baš dopao, nema potrebe da mijenjate pojačalo. Kupite još jedan Classic One i klikom prekidača ispod donje ploče, prebacite ga u mosni režim rada i na raspolaganju imate monoblokove snage od 270W. Zanimljivo. Neortodoksno.
Zvuk
Nakon nabrajanja ovih nekoliko neobičnih rješenja, zanimljivo je vidjeti u kojem se smjeru kreće zvuk Classic One pojačala. Umjesto uobičajenih Meggija MG12SE za ovu priliku koristio sam zvučnike Beta C2 (s kojima posljednjih mjesec dana intenzivno slušam muziku), što je pred pojačalo postavilo dodatne zahtjeve, jer su Bete vrlo detaljnog, transparentnog zvuka. U odnosu na MG12, električne karakteristike skretnice Bete su ponešto zahtjevnije što pred pojačala postavlja i dodatne zahtjeve u pogledu kontrole, odziva u basu, itd. Odmah na početku moram reći da je, i bez dužeg slušanja jasno kako je Pathos Classic One MkIII “car” rekreacije prostora. Ovako široku i duboku zvučnu sliku te slojevito ocrtanu pozornicu već dugo nisam čuo. Ova je karakteristika tako upečatljiva, jaka i dominantna da vrlo lako može zasjeniti i ostale faktore važne pri slušanju glazbe. Što god mu radili, koji god disk stavili u ladicu CD plejera, prostor je raskošan, širok, slojevit i nadasve postojan, bez oscilacija i plivanja. Ovakvo velikodušno crtanje prostora bilo je lijepo doživjeti slušajući, recimo, Claptonov Unplugged. Izvođači na pozornici, širina i visina bili su impresivni. Međutim, za cjelovit dojam potrebno je više od navedenog, a Pathos i tu ima što reći, iako mnogo sramežljivije, posebice u bas području koje je možda i najslabija karika u reprodukciji Pathosa. Prikraćen u dubini, težini, masivnosti i uvjerljivosti, bas nije uspio iz zvučnika izvući onakve standarde postavljene prostornim crtanjem pozornice. Doduše, slušavši nakratko Classic One s daleko manjim zvučnicima po volumenu i zvuku (Dynaudio Contour 1.1) uvjerio sam se kako pažljivim izborom zvučnika i na ovu karakteristiku možemo donekle pozitivno utjecati, iako će mnogi vrtjeti glavom na deklariranih 70W snage. S Dynaudiom pojačalo je lakše disalo i zvučalo svježije i neopterećeno. Na sreću, situacija sa srednjotonskim područjem je bolja nego s basom i tu Pathos nema prevelikih problema u eksplikaciji sadržaja zapisanih na disku. Detalji su tu, lako su čujni i nije potreban preveliki napor da bi ih se međusobno razlučilo. Doduše, malo više punoće, pokoji harmonik te malo više energije i žara pri reprodukciji dobro bi došlo pri podizanju uvjerljivosti i upečatljivosti zvuka. Ovako, lagana nedorečenost u zvuku, bila je čujna posebice pri reprodukciji onih materijala koji u sebi sadrže dosta, kako bi rekli, atmosfere. Kako je pak ta «atmosfera» u glazbi dosta nejasan, rastezljiv pojam kojega ćemo teško precizno definirati, skloniji sam ovu karakteristiku razmatrati isključivo u kontekstu subjektivnog te osobnih preferencija slušaoca.
Za one koji vole cijevi i zanima ih u kojoj mjeri one ostavljaju traga u ukupnom zvuku pojačala imam dobre i loše vijesti: dobra je da se zvuk cijevi čuje i osjeća, naročito u srednjotonskom području i pri definiranju pojedinih tonova koji znaju biti lijepo zaokruženi i definirani, iako manje nego smo navikli kod isključivo cijevnih uređaja. Loša vijest za ljubitelje cijevi a, vjerojatno dobra za one druge je da pojačalo ne zvuči pretjerano toplo, masno ili eufonično. Naprotiv, pokoja topla nota mogla bi se i dodatno zatražiti. I to naročito u visokotonskom području. Ono pak ostavlja dvojaki dojam. Kao prvo, ne može ga se lako povezati sa zvukom tipičnih cijevnih pojačala jer nema tu raskoš, definiciju, eksplozivnost i ljepotu. S duge strane, visokotonsko područje je pomalo zagasito i povučeno, ali i dovoljno informativno da na sebe ne skreće suvišnu pažnju. Osim toga, karakter viskotonskog područje dosta će ovisiti i o snimci, karakteru i vrsti reproducirane glazbe te može zvučati u rasponu od lepršavog i svježeg, do artificijelnog ili pak nedovoljno upečatljivog i eksplozivnog
Zaključak
Pathos Classic One MkIII u ovoj posljednjoj verziji zreo je uređaj koji se od ostalih ističe ne samo izgledom, dimenzijama, dizajnom, već i nekim neuobičajenim konstrukcijskim rješenjima. I u zvuku je Pathos neortodoksan, baš kao i u konstrukciji. Iako u sebi nosi cijevi u važnom pretpojačivačkom dijelu, njihov upliv na karakter zvuka je manji nego bismo očekivali, iako je, ruku na srce apliciran na prava mjesta u pravim dozama, te pojedinim instrumentima daje dodatni štih. Ekstremi spektra ostavljaju još poneku želju neispunjenu: bas područje iziskuje pomniji odabir zvučnika a mi generalno preporučamo one manje s lakšom impedancijskom karakteristikom. Viskotonsko područje je samozatajno, ali će upravo kao takvo dobro smiriti neke moderne, otvorene ili živčane zvučnike koji artificijelno pažnju skreću na sebe.
KARAKTERISTIKE
Frekvencijski opseg (-0,5dB): 2Hz – 100kHz
Izlazna snaga: 2x70W/8Ω; 2x130W/4Ω 1X270W (bridge)
Ulazna impedancija: 100kΩ
Cijena: 17.000,00 kn
Info: www.mediaaudio.hr
Sustav
CD plejer: Exposure 3010s, Tuner NAD C422, Exposure 3010S2 pretpojačalo i izlazni monoblokovi; Zvučnici: Beta C2, Dynaudio Contour 1.1
Interkonekcijski kabeli: Wireworld Equinox 6, Kimber PBJ, Wireworld Atlantis III,Mundorf Silver/gold , Zvučnički kabel: Mundorf Silver/gold; Xindak FS-1
Filter: PS Audio Quintet
Mrežni kabeli: Wireworld Stratus 3, 5-2 i Aurora 5-2
Rondo stalak
Popis glazbe
Eric Clapton – Unplugged (Reprise), 1992.
Lars Erstrand – Two Sides of Lars Erstrand (Opus 3)
Stanley Clarke Trio with Hiromi and Lenny White – Jazz in the Garden (Heads Up), 2009.
Melody Gardot – My One and Only Thrill (Verve) 2009.
Matija Dedić, Jeff Ballard, Larry Grenadier – From the Beginning (Dallas Records), 2009.
Chris Thomas King – The Roots (21st Century Blues Records), 2003.
Christian McBride – Gettin’to it (Verve), 1995.
Wynton Marsalis Septet – Live at the Village Vanguard (Columbia), 1999.
Patricia Barber – Fortnight in France (Blue Note), 2004.
Baroque Trumpet Concertos (Seraphim Classics), 1997.
Albinoni: Oboe Concertos, Vol. 3, Oboe Concerti, Op. 7, Nos. 5,6,11 & 12, and Op. 9, No.12
String Concerto, Op. 7, No.4 (Naxos), 1994.
Eva Cassidy – Live at the Blues Alley (G2), 1998.