Kada snazi bakra Red Wooda koja ponese cijeli donji spektar i veliki dio sredine dodate brzinu srebra koja će naglasiti brzinu i mikrodetalj i s lakoćom otići vrlo visoko, tada dobijete kabel s kojim krećete na brzo i uzbudljivo putovanje
Američki Audioquest je ozbiljno ime u svijetu hi-fi žica. Ne zato što u ponudi imaju i kabele kojima cijene ne odgovaraju mentalnom stanju koja nazivamo uračunljivim, već stoga što nekoliko desetljeća proizvode kabele koji mogu u svim cjenovnim razredima dokazati kako i njihova terija “drži vodu”.
Na samom vrhu mora se nalaziti nešto što je, naravno, najbolje od najboljeg i kao takvo namijenjeno klijenteli iznimnih platežnih sposobnosti. Što je to “najbolje” ostaje do daljnjega neodgovoreno pitanje. Kada bi i jedna od prisutnih teorija o tome kako valja izraditi zvučnički kabel bila jedina točna, tada bi stvarno postojao i taj famozni “najbolji na svijetu”. Za sada se čini da su svi u pravu i ako pogledate u što se zaklinju Nordost, Kimber, MIT, Wireworld i neki drugi, teško da ćete naći puno zajedničkog.
Pa ipak, ne žive svi samo na moćima suvremenog marketinga. Ono na čemu prvenstveno žive, jeste činjenica da je zvučnički kabel nezaobilazni poveznik pojačala i zvučnika, a kada bi sva pojačala i svi zvučnici električki bili identični, tada bi vjerojatno i imali samo jedan najbolji kabel. No, koliko su pojačala različita, toliko ni zvučnici ne zaostaju te će im za optimalan spoj trebati baš kabel određenih karakteristika. Za famozni “sinergijski spoj” trebaju još i dva zadovoljna uha, što dodatno komplicira stvar. Dodate li svemu tome i komponente koje su spojene na pojačalo, njihove interkonekte i strujne kabele, tada je, kao i u svim drugim igrama na sreću, pogoditi pravu kombinaciju sve samo ne jednostavno.
Budući se ovaj tekst nastavlja, za očekivati je da sam imao nešto sreće, a i da su moja dva uha naklonjena Audioquest kabelima. Sreća se ogleda u činjenici da su dva od četiri pojačala s kojima sam testirao kabele bila baš pravi spoja sa Audio Physics Cardeas zvučnicima. Naklonost ima i povijesnu dimenziju, budući mi je iskustvo sa bivšom “Earth” serijom bilo pozitivno. U tome nisam bio usamljen, jer su bakreni Mont Blanc i Volcano te srebrni Everest i Kilimanjaro kabeli koji uživaju globalni respekt. Sada je tu nova serija nazvana “Tree” koja je zanimljiva barem iz dva razloga. Kao prvo, iako je novost, nazvana “double counterspiral”, varijacija na temu koji promjer vodiča staviti u koji dielektrik, koliko to sve razmaknuti, na koju stranu i kako smotati, kakvu bateriju spojiti na nešto što ne troši struju i tome slično, pravo je pitanje može li Audioquest iz svoje formule za dobar zvuk izvući više. Drugo, najjeftiniji model, Oak Wood, iz nove serije “Tree” jedini je samo bakreni, dok je najskuplji, Wel Signature, jedini samo srebrni kabel. Između su Red Wood i Wild Wood koji su “mješanci”. Spojiti bakar i srebro znači izložiti se brojnim problemima, pa će biti zanimljivo saznati koliko je dobro Audioquest odmjerio mješavinu te je li uspio izaći na kraj s povijesnim prijeporom između bakro i srebroljubaca. Da bi to saznali, usporediti ćemo modele Oak Wood i Red Wood. Razlika u cijeni između ova dva kabela je drastična te ćemo se provjeriti valjanost starog High End pravila da se sve manje pomaci nabolje plaćaju sve većim novcima.
Zvuk
Umjesto s jeftinijim modelom Oak, počinjemo sa skupljim Red, kojega je moja je nestrpljivost, potpomognuta igrom slučaja, prvoga donijela u sistem. Za spajanje treba nešto vremena i strpljenja budući je impozantno izgledajući kabel gotovo jednako “nekooperabilan” i zahtjevan. Prvo pojačalo s kojim će se ogledati je Musical Fidelity KW 550, integrirac s upravo toliko snage po kanalu i fascinantnom strujom koja mjeri do 200 Ampera, što je više nego dovoljno da zvučniku ne dopusti nikakve nepodopštine. Uz to, ovo je pojačalo sa Audio Physics Cardeas bilo odličan spoj kada je između njih stajao Audioquest Mont Blanc. Koliko sam kod Mont Blanca hvalio tranzijentni odziv i uravnoteženost, toliko sam zamjerao manjak harmonika u sredini i energije u donjem basu. Taj manjak nije imao Volcano, no zato je isti malo “šepao” kada se trebalo strelovito uspeti i naglasiti sam vrh signala. Deblji kabel je jednostavno imao i “deblji zvuk”, sa svim prednostima i manama. Ne znam da li je to razlog zašto su u Audioquestu odlučili bakru dodati srebro, no Red Wood je na prvu zazvučao baš kao ono što sam želio. Ovaj debeli i kruti kabel se tako suvereno i okretno kreće da nema sumnje kako je miješanje dva metala dalo rezultata. Iako sam pokušavao pronaći mjesto gdje bakar prelazi u srebro, to mi nije uspjelo. Kada snazi bakra koja ponese cijeli donji spektar i veliki dio sredine dodate brzinu srebra koja će naglasiti brzinu i mikrodetalj i s lakoćom otići vrlo visoko, tada dobijete kabel s kojim krećete na brzo i uzbudljivo putovanje. Prije nego li moj opis otputuje dalje, mala digresija. Radi lakšeg razumijevanja, pokušati ću predstaviti o čemu govorim. Kada se na klaviru pritisne tipka, odgovarajući batić odari po žici. Udarac rezultira porastom amplitude što se naziva “attack”. Žica će zazvoniti i nakon što je inicijalno dosegnula vršnu vrijednost, amplituda će početi padati, što je “decay”. Nakon toga će se jedno kraće vrijeme zadržati na ujednačenom nivou što je “sustain level” nakon čega ide u opadanje što je period koji se naziva “release”. Za sada ćemo ostaviti po strani sve druge posljedice udarca batića, kao i pitanje ugode i doživljavanja glazbe, jer i ovako je već iznimno zahtjevno. Svaka promjena odnosa između porasta amplitude, padanja, zadržavanja i opadanja rezultirati će drugačijim zvukom. Naglašeni udarac će donijeti živost za razliku od komprimiranog koji čini da sve zvuči sporije. Dužina trajanja i veličina zadržanog i opadajućeg zvuka su ključni za doživljaj boje, pa ćemo se kretati od ispranijeg i hladnijeg do zasićenijeg i toplijeg zvuka. Moći reproducirati sve ove veličine u pravim razmjerima zadatak je hi-fija. A sada natrag na KW 550, Red Wood i Cardeasi koji mogu izaći na kraj s velikim koncertnim klavirom i to u cijelom spektru. Je li to srebro koje čini udarac uvjerljivim, ili je to prava doza bakra koja čini “sustain” dovoljno izražajnim, ili je opet srebro koje ne pušta da “release” prerano potone, pitanje je na koje ne znam odgovor. U kojoj će mjeri ova uspješna, bešavna mješavina metala, učiniti Red Wood poželjnim i isplativim, odgovor može dati samo kabel koji je identično građen, ali koristi samo bakrene vodiče. Oak Wood je upola jeftiniji i obećava puno, no odmah na početku donosi razočarenje. Sam udarac po žici ne može tom brzinom i tako oštro gore, a “decay” i “release” su značajno kraći. Ostaje vrijedno primijetiti kako je “sustain” dovoljno jasan i uvjerljiv. Ima boje, ali nije to ta kristalna jasnoća. Naglasiti brzinu u srednjem dijelu spektra može McIntosh MC 2102 i to ne zato što su mu lampe superiorne tranzistorsko/lampaškom MF-u, već stoga što će manjak kontrole u basu nadoknaditi izrazito zasićenom sredinom. No ni ovaj potentni cjevaš nije preferirao Oak. Red Wood jednostavno ima sve sastavnice ispravno umjerene. U potrazi za brzinom i jasnoćom nakratko sam se vratio domaćim srebrnjacima na glasu. Sumićevi Black Hole 5 i Black Hole 8 su kabeli direktno inspirirani Audioquestovim Everestom i Kilimanjarom. Cijenom je Black Hole 5 usporediv sa AQ Oakom, dok je model 8 cjenovni pandan modela Red. I tu usporedbe završavaju. Iako je Black Hole 5 moj favorit zbog neupitne koherentnosti i ispeglanosti u cijelom spektru, upravo će taj kabel pokazati zašto se ljubitelji srebra i bakra prepiru. U odnosu na Oak, model 5 je naglašenog i kristalno čistog udarca koji će potom pretjerano potonuti i učiniti da trajanje i opadanje signala djeluju blago isprano. Nasuprot tome, Oak ne može tako brzo gore, ali ga intenzitet trajanja i opadanja signala čine uvjerljivijim. Razlika u količini boje je jednostavno rečeno, vrlo velika. To nažalost nije jedina razlika, jer Oak ide frekvencijski dublje i više, što će mu u konačnici donijeti nedohvatljivu prednost. S Black Hole 8 modelom nisam imao sreće jer su čak dvije inčice ovoga kabela pale na testu koherentnosti zvučne slike. Iako je na krajevima spektra ugodno protegnutiji u odnosu na model 5, nedorečena i nejasna sredina pretjerano opterećuje ideju vjerne reprodukcije.
Tako sam sa dva različita pojačala i jednim parom zvučnika stigao do zaključka kako je Audioquest Red Wood moj apsolutni favorit. Kako je ovo ipak tipična hi-fi priča, ima i nastavak. Kada sam isti taj Red Wood priključio na Musical Fidelity Supercharger K 750, magije je nestalo i Audioquest nije mogao dokazati kako je u toj kombinaciji pravi takmac najboljem Supra zvučničkom kabelu. Sword koji nikako ne svira s MF KW 550 ili s Mcintoshom MC 2102, iz nekoga razloga baš izvrsno leži u kombinaciji Mcintosh C 2300 i MF K 750. O razlici u cijeni između ova dva kabela nepristojno je govoriti. Red Wood se nije mogao izvući niti uz pomoć opsceno skupog i jednako tako zvučećeg novog AQ interkonekta Blue Yonder. Isto se ponovilo sa Yarland Pro 200SE single ended integriranim pojačalom koje ni snagom od spektakularnih 8 Wati, niti ustrojem ima ikakve veze sa Mac/MF kombom. Toliko o problemu sinergije.
Zaključak
Za kraj, odgovor na pitanje da li Red Wood zvuči toliko bolje da ga treba platiti dvostruko više od Oak Wooda? Kako smo i rekli, sve manji pomaci koštaju sve veće novce. Oak zaslužuje preporuku kao nasljednik Volcanoa od kojega je i nešto bolji i nešto jeftiniji. Kao takav ulazi u sam vrh svjetske ponude bakrenih kabela. Što se tiče Red Wooda, budite oprezni. Imate li sistem koji želi vidjeti Audioquest Tree seriju i financije dozvoljavaju izlete u ovakve visine lako bi mogli podleći njegovom fatalnom šarmu. Audioquest je pokazao mišiće i teško da će ga bilo tko od sljedbenika ideje o korištenju vodiča punog profila uskoro prestići.
INFO: Media audio, www.mediaaudio.hr