Gotovo da je nemoguće izdvojiti koji je dio ove skraćene definicije filma najbitniji jer svaki ukazuje na univerzalnost filma kao umjetničke forme. Upravo ta univerzalnost, kroz različitost žanrovskih oblika, filmu omogućava da prati i dočarava te prediktira/predviđa događaje koje potom kroz svoju široku dostupnost (opet aspekt univerzalnosti) predstavlja publici, čime se vraćamo na početni odnos iz definicije odnosno na refleksiju i istovremeni utjecaj na kulturu općenito.
Piše: Mladen Šagovac
Prediktivni elementi filma, razumljivo, najviše su izraženi u znanstveno-fantastičnom žanru koji već sam po sebi sadržava slobodu umišljanja budućnosti. Tako se svaki film s futurološkim elementima odmah smatra znanstveno-fantastičnim bez obzira je li posrijedi drama ili akcijski film. Kad je riječ o refleksiji, odmah je jasan utjecaj aktualnog društvenog – i/ili tehnološkog – trenutka, odnosno utjecaj onog što se sad zbiva oko nas na neki film u nastajanju.
Konkretizirajmo. Riječ je o filmovima koji su nedvojbeni primjeri filmskog reflektiranja civilizacijskih događanja, a koji istovremeno predstavljaju svojevrsna umjetnička predskazanja nadolazećeg vremena. Evo nekoliko u kratko dočaranih primjera kako kinematografija kroz futurizam reflektira suvremenost i više ili manje uspješno najavljuje budućnost.
Filmovi su kulturni artefakti pojedinih kultura, reflektiraju te iste kulture, te istovremeno utječu na njih. Vrlo važna umjetnička forma, te izvor zabave i moćna metoda edukacije – ili indoktrinacje – građana. Vizualni elementi kao temelj filma pružaju mogućnost univerzane komunikacijske moći.
Ovo je u kinematografiji prisutno od najranijih filmova do danas, a jedan od najranijih takvih filmova nijemi je njemački ekspesionistički film Fritza Langa “Metropolis” iz 1927. godine.
Langove megastrukture
Vidno pod utjecajem arhitektonskih inovacija s početka 20. stoljeća “Metropolis” budućnost dočarava ispunjenu ogromnim neboderima između kojih vijugaju prometnice i mostovi. Tadašnje sociološke okolnosti – velike razlike između bogatih industrijalaca i siromašnih radnika – Lang pak prikazuje kao neodržive te krhke u odnosu na tehnološke rizike suvremenog/budućeg vremena. Dakle, “Metropolis” je uoči izbijanja ekonomskog kolapsa 1929. godine ukazivao na ranjivost radničkog društvenog supstrata što je taj isti kolaps i dokazao. Sve ostalo od tada na ovamo je povijest koja se u velikoj mjeri obistinila, ili se ostvaruje. Nešto kroz tehnologiju, a ponešto kroz sociološku sliku civilizacije u kojoj živimo. Goleme građevine i mega-gradovi su tu, a isto je i s nesrazmjernom podjelom bogatsva i socijalne sigurnosti.
Autorska prava i sloboda govora
1974. godine zapadnu hemisferu planeta poharala je jedna od najranijih video igara naziva ‘PONG’. Dvodimenzionalna arkada je bila vrlo jednostavna simulacija tenisa no kao tehnološka novina automatski je plijenila pažnju masa. Čarima potpuno nove dimenzije zabave nije odolio ni Steven Lisberger koji je upravo inspiriran ovom igrom zajedno sa producentom Donaldom Kushnerom pokrenuo animacijski studio ne bi li razvili ideju Trona u animirani film. Lisberger se vremenom odlučio na živo igrane elemente filma uz računalnu animaciju. U (filmskoj) stvarnosti radnja se vrti oko krađe intelektualnog vlasništva i pronalaženja dokaza dovoljnih za tužbu tvrtke. U svojoj filmskoj virtualnosti pak “Tron” je film o slobodi govora. Danas smo sociološki gledano filmu “Tron” bliži no ikad. Na računalnim mrežama vladaju naše virtualne personifikacije kroz koje živimo neke druge živote. Ovo je kasnije posebno analizirano kroz serijal futurističkih distopijskih filmova “Matrix” braće Wachowski, a korporativni rat oko autorskih prava, odnosno, intelektualnog vlasništva informatičkih inovacija pak ne prestaje još od objave operativnog sustava Windows 1.0. 1985. godine te je danas proširen i na tržište pametnih telefona o čemu svjedoči praktički neprekidno tužakanje divova Samsung i Apple.
Naftne bande Maxa Rockatanskog
Budućnost prikazana u distopijskom filmu “Pobješnjeli Max” iz 1979. godine izravni je rezultat naftne krize koja se ponavljala nakon one iz 1973. godine. Autor scenarija James McCausland na ideju je došao uvidjevši koliko daleko su spremni ići vozači kako bi održali svoju mobilnost te je tome pridodao trenutnu nespremnost – ili nevoljkost – svjetskih vlada da osiguraju alternativne oblike pokretanja motornih vozila. Ni trideset godina nakon filma o sukobu pripadnika Main Police Patrola Maxa Rockatanskyja i motorističke bande okrutnog Toecuttera situacija se nije bitno promijenila. Svijet se još uvijek debelo oslanja na naftu pa se čini kako su McCausland i George Miller bili u pravu kad su rekli da se to neće promijeniti sve dok za alternativu ne bude prekasno. Prativši zamišljeni slijed događaja nastavci filma se događaju nakon globalnog rata koji izbija zbog nestanka fosilnih goriva te fiktivno predočavaju post-apokaliptični svijet kroz potpuni kolaps modernog društva. Koliko je ovaj film tematski još uvijek aktualan dokazuje činjenica da Miller sprema novi nastavak nazvan Mad Max: Fury Road. Istina, srećom, još nismo doživjeli veliku globalnu kataklizmu ali post-apokaliptični raspad društva možemo vidjeti na manjoj skali kao primjerice u Libiji gdje razne bande vode ratove oko nadzora nad naftnim bušotinama i naftovodima.
Vojnici na daljinu
Premda je očito da je James Cameron svoj “Avatar” iz 2009. godine ispunio motivima istinite priče o američkoj domorotkinji Pocahontas, film je uvelike doživljen kao antiratna kritika američke imperijalističko-korporativne politike koja ne preže pred ničim pa tako ni pred rušenjem kultura u drugim zemljama. No, Cameron ovim filmom ide još dalje od puke društveno-političke kritike na globalnoj razini. U filmu “Avatar” zemljani su iscrpili svoje prirodne resurse i primorani su ih nabavljati s drugih planeta. Ovo nije daleko od recentno predstavljenih planova da se minerali poput nikla nabavljaju s kometa koji obitavaju u Sunčevom sustavu, kao ni od istraživanja površine Marsa. U budućnosti Jamesa Camerona također je moguće računalnim prenošenjem svijesti upravljati umjetno uzgojenim tijelom. Ovo je čak korak dalje od onog što su u svom serijalu “Matrix” prikazala braća Wachowski. Tako je pitanje računalnog identiteta prošireno mogućnošću da pojedinac uz pomoć tehnologije napusti svoje trenutno fizičko stanje i preseli se u potpuno novo fizičko obličje. Koliko je ovo bitan segment filma pokazuje sam naslov “Avatar” koji se širem značenju sa sanskrita prevodi kao “inkarnacija”. Hoćemo li se jednog dana moći mehanički inkarnirati u nekim drugim tijelima sad možemo samo nagađati? Ali, ostaje činjenično da već sad svjedočimo militantnim agendama korporativnog svijeta, dakle nečem što bi u budućnosti moglo doseći razinu otvorene agresivnosti kakvu smo gledali u filmu “Avatar”. To se pak ogleda i kroz vojnike koji na daljinu upravljaju bespilotnim dronovima.
Privatizirana i mehanizirana policija
Kultni film “RoboCop” nizozemskog redatelja Paula Verhovena iz 1987. godine osim što je prikaz distopijske budućnosti u kojoj bezakonje ide toliko daleko da je potrebno uvođenje mehaniziranih policajaca još je jedna priča kojoj je jedan od temelja kritika korporativnog utjecaja na društvo. U centru priče je bionički policajac Murphy kojeg je proizvela mega korporacija Omni Consumer Productions (OCP) koja i inače proizvodi opremu za policiju te koja nije na dobrom glasu po kvaliteti proizvoda zbog čega stradava sve veći broj policijskih službenika u Detroitu. Koliki je utjecaj OCP-a na policiju pokazuje njihov simbol na svim policijskim automobilima, a kolike su ambicije dočarava nakana proizvodnje droida kojima žele u potpunosti zamijeniti žive policijske službenike. Film je nastao u trenutku najvećeg rasta utjecaja američkih korporacija za proizvodnju oružja, te na samom začetku ideje o privatizaciji policije. Tema je toliko aktualna (u Velikoj Britaniji traje debata o privatizaciji policije) da remake filma koji će se u kinima pojaviti 2014. godine radi Jose Padilha redatelj koji se proslavio baveći se upravo problematikom bezakonja i policijske korupcije.
Facebook matrica
Upravljamo li mi društvom svojevoljno ili nešto iznad društva upravlja nama? Kultna trilogija “Matrix” iz 1999. godine braće braće Wachowski nije samo puki fantazijski film o distopijskoj budućnosti, ili pak SF prikaz našeg odnosa prema Bogu nego je također i dubinska analiza ulaska civilizacije u digitalnu eru. Mnogi su već tad, kad se pojavio prvi film iz trilogije u kojoj su ljudi dobrovoljno dali svoja tijela za energetsko snabdijevanje robota u zamjenu za neku ljepšu “stvarnost”, bili spremni svoju stvarnost zamijeniti za virtualni svijet u kojem fizičke boli podnosi računalni kod. Danas pak mnogi već žive na taj način. Putem društvenih mreža stvorili su neki svoj paralelni život u kojem se lakše nose sa stvarnošću. Krajnost u tom smjeru ide još dalje od društvenih mreža jer postoje igre u kojima birate kako će izgledati vaše tijelo, u kojem ćete kvartu živjeti te kako ćete se odijevati u virtualnoj stvarnosti. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali dio populacije ozbiljno pristupa tome i što je najbizarnije spreman je izdvojiti stvaran novac za ostvarenje svojih virtualnih snova.
Svi smo mi Winston Smith
Incident odavanja vojnih tajni znan kao suradnja WikiLeaks-Bradley Manning te slučaj oko NSA i operativca Edwarda Snowdena koji još uvijek potresaju cijeli svijet, kao i nikad okončani rat protiv terorizma simptomi su koji ukazuju da možda stvarno živimo u orwelijanskom vremenu. Danas vlade diljem svijeta imaju veći uvid u vašu privatnost i intimu no što su ikad ranije imale. Premda je George Orwell pri pisanju romana prvenstveno mislio na tada najveći totalitaristički režim u svijetu, nastanku filmske verzije njegova romana “1984.” u režiji Michaela Radforda prethodili su događaji koji su sugerirali baš suprotan civilizacijski tok. Komunističke ekonomije počele su lagano poniranje u slom, svoje današnje ime dobio je “Internet” i svijetu je predstavljen prvi emotikon – Smiley. Dakle baš sve je upućivalo na porast osobnih sloboda. Skoro trideset godina kasnije, sve upućuje na to da je film “1984.” bio tek uvertira u trenutno stanje konstantne krize i uvijek prisutnog rata gdje vaše misli (razmišljanja) putem interneta i e-maila prate režimske snage sigurnosti – policija misli.
Sva sreća je što se orvelijanski svijet prikazan u filmu “1984” nije još ostvario i vizualno poput onog Friza Langa. Za sad…
