Redatelj John Hamburg napravio je jednostavan, prije duhovit nego smiješan film utemeljen na inteligentnim dijalozima iz svakodnevnog života, malim životnim istinama, priči u kojoj se može prepoznati većina mladih ljudi
I Love You Man
DreamWorks Picture/Blitz film i video, 2009., 105 min.
Redatelj: John Hamburg
Uloge: Paul Rudd, Jason Segel, Rashida Jones, Andy Samber, J.K. Simmons, Jane Curtin, Jon Favreau, Jaime Pressly
Ocjena: 7/10
Peter Klaven je divan dečko finih manira, financijski uspješan u poslu sa skupim hollywoodskim nekretninama, ne tulumari s muškim društvom, odan je svojoj djevojci koju želi oženiti. San svake punice. No kad zaista zaprosi svoju izabranicu Zooey, nakon prvotne ushićenosti, ona sa svojim širokim krugom prijateljica zaključi kako Peter nema niti jednog pravog prijatelja pa ne može organizirati momačku večer, niti naći kuma za predstojeću svadbu.
To postane još jasnije kad je izvede na večer sa svojom obitelji, neobično liberalnoj družini u kojem se otvoreno pozdravlja što im je jedan sin homoseksualac i u kojoj se o sexu lako priča kao o shoppingu. Zooey tamo saznaje da se Peter zapravo oduvijek družio samo sa ženama i da su mu djevojke bile najbolji prijatelji. Odjednom i on shvaća da ima problem. Dolazi u neobičnu situaciju da mu svi odjednom traže prijatelje, pa i on sam, čak i na tako blesave načine kao što je putem interneta. Bezuspješno. Na kraju, na jednom od predstavljanja skupe nekretnine na prodaji Peter upoznaje Sydneya, poprilično otkačenog tipa, neformalnog oblačenja i držanja, samca koji očito zna uživati u životu. Zbližavaju se brzo, kroz razgovore o «muškim» stvarima koje su očito nezaobilazne u iole ambicioznoj komediji novog tipa. Na kraju, kad Peteru Sydney pokaže svoju garažu koju je uredio kao raj za mladog modernog muškarca (nekoliko televizora, kolekcija ploča i CD-ova, gitare, bubnjevi i pojačala, frižider pun piva) i otkriju zajedničku ljubav prema prog-rock grupi Rush, postaju nerazdvojni. Sad je pak Zooey zabrinuta zbog ekstrema u kojem se Peter našao. Od zaručnika bez prijatelja, došla je u kratko vrijeme do zaručnika koji gotovo sve slobodno vrijeme provodi sa svojim novim prijateljem.
«Čovječe, volim te» vrlo je uspjela komedija od koje se ne puca od smijeha, u njoj nema masnih viceva ni eksplicitnih gegova, sve se svodi na duhovite razgovore između ljudi koji prije svega vole život i bez obzira na godine i karijere ostaju djeca. Izbor glumaca je izvrstan, Paul Rudd (Djevojke s Beverly Hillsa, Napumpana, Junfer u četrdesetoj, Mentori za nevolje) je prirodan izbor za poslovnog, malo uštogljenog i zbunjenog tipa koji će u traženju prijatelja upasti u neobične situacije, a Jason Segel (Face s faksa , Napumpana, Preboljeti Sarah Marshall) izvrstan je u tumačenju opuštenog samca kojem upravo njegovo neobavezno shvaćanje života donosi mogućnost da u životu radi što hoće, no isto tako mu se događa da svi oko njega nastavljaju s životom, a on ostaje na razini 18-godišnjaka i zato je zapravo često sam.
Redatelj John Hamburg, poznat po scenarističkim doprinosima uspjehu komedija Dozvola za brak (Meet The Parents) i Zoolander, napravio je jednostavan, prije duhovit nego smiješan film utemeljen na inteligentnim dijalozima iz svakodnevnog života, malim životnim istinama, priči u kojoj se može prepoznati većina mladih ljudi. Zapravo ne znamo previše o psihološkom profilu dvoje ljudi koji na početku najavljuju brak, ali nam to ni ne nedostaje – njihova je priča univerzalna i ideja da ih upoznajemo kroz sitne situacije u uredu ili kroz druženje s prijateljima nije tako plitka kao što se čini na prvi pogled jer se na kraju sve složi u mozaik bez očiglednih rupa. Moglo bi se reći da je to škola Judda Appatowa, producenta, scenarista i redatelja, koji je s desetak uspješnih komedija u posljednjih pet godina (Junfer u četrdesetoj, Superbad, Pineapple Express, Napumpana…) postavio nove standarde u komediji gdje gotovo nikad ne znamo previše o backgroundu glavnih likova i gdje se smijeh krije u razgovorima s emocionalnom dubinom i neobičnim situacijama, a ne u gegovima i fizičkoj ekstrovertiranosti glumaca, kao što je u devedesetima bio slučaj s filmovima braće Farrely koji su tada diktirali tempo na polju komedije.
«Film se malo smekša i postane stereotipan u svom finalu, ali Rudd i Segel ga drže životnim. "Slatko, slatko druženje" tako je Peter opisao svoje prijateljstvo sa Sydneyem. Isto vrijedi za cijeli film.» – Peter Travers, Rolling Stone
Tihomir Ivka