Svoje najbolje uloge Clint Eastwood ostvario je tumačeći opasne usamljenike, autsajdere, likove čiji su najbolji dani ukopani daleko u prošlosti. Od hladnokrvnog čovjeka bez imena u Leonevim špagetijima, preko utjerivača pravde Dirty Harrya, revolveraša-lutalice u “Blijedom jahaču”, umirovljenog revolveraša koji je nekad ubijao sve “što hoda i gmiže po zemlji” u “Nepomirljivima”, do ostarjelog predsjedničkog bodyguarda iz filma “Na vatrenoj liniji” i otpisanog boksačkog trenera u “Djevojci od milijun dolara”…
Čak je i u briljantnim “Mostovima okruga Madison”, rijetkoj melodrami u njegovoj filmografiji, glavni tip usamljenik, fotoreporter koji sam obilazi svijet i slika za National Geographic. U “Gran Torinu”, prema riječima samog Eastwooda, njegovoj posljednjoj glavnoj ulozi u nekom filmu, on je sve prije nabrojano, i usamljenik i autsajder čije vrijeme je davno prošlo. Idealno okružje za još jednu veliku ulogu, moglo bi se reći i jedinstvenu jer valjda nitko drugi nije u stanju odigrati uvjerljivog akcijskog junaka u 78. godini života.
Eastwood je Walt Kowalski, korejski veteran s radnim vijekom provedenim u pogonima Forda. Živi u gradiću uz Detroit, u susjedstvu koje je nekad bilo puno radnika iz automobilske industrije, a sad je on sa svojim ritriverom ostao posljednji Mohikanac u društvu doseljenika iz Jugoistočne Azije.
O njegovom karakteru sve saznajemo u prvih pet minuta filma kad mu umire žena i ostaje sam. Tvrd je kao kamen, konzervativni mizantrop, vlastitu djecu smatra šmokljanima, ne podnosi mnogo ni svoje nove susjede Azijate. U garaži drži prekrasni Fordov oldtimer, model Gran Torino i stvar se zaplete kad mu maloljetni azijatski susjed Thao iz kuće do njega u okviru prisilne inicijacije u lokalnu bandu pokušava ukrasti auto. Walt ga hvata i to još više pogoršava odnos sa susjedima. Banda pak terorizira sve susjede i u jednom pokušaju da na silu odvuku u biti pristojnog Thaoa, završe na travnjaku ispred Waltove kuće koji izlazi s puškom i uspijeva rastjerati mlade kriminalce, na čemu mu cijelo susjedstvo počinje izražavati zahvalnost poklonima u hrani i pozivanjem na njihove zabave.
Walt je ksenofob, ali je dobar čovjek i razlikuje jasno dobro od zla; jednom prilikom u susjedstvu nalijeće na situaciju gdje tri mlada crnca gnjave Thaovu sestru Sue i ne dvoji ni sekunde. U jednoj od najboljih scena filma, u stilu Dirty Harrya ostarjeli korejski veteran uspijeva jakom pričom (i hladnokrvnim pljuckanjem) potjerati nasilnike, dakako uz pomoć pištolja, ali bez ispaljenog metka. Odnos između njega i susjeda jača, u tradiciji okrenutoj azijatskoj obitelji uviđa sve ono što ne vidi kod vlastite djece – čast, poštenje i odanost. Kako lokalna banda ne odustaje od Thaoa, a Walt ga je u međuvremenu uzeo pod svoje i našao mu posao, stvari se kompliciraju i vode ka krvavom finalu. Starac koji je ne tako davno imao predrasude prema susjedima imigrantima, prezirao ih i mrzio, sad će uložiti najvrjednije ne bi li Thaoa i njegovu sestru jednom zauvijek riješio problema njihovih sunarodnjaka kriminalaca.
Gran Torino je vrlo upečatljiv film, ne samo zbog atraktivne priče čiju uzbudljivost ne umanjuje klasični Eastwoodov kronološki pristup bez paralelnih radnji i podmetanja zagonetki gledatelju. Tu je svakako njegov nastup; sve su tipične manifestacije njegove glume tu, od stisnutih zubiju kroz koje se cijede šture rečenice do ledenog pogleda. Uvijek glumi jednu te istu ulogu, no njegovo lice je sad još više izborano i ne izgleda ništa manje opasno i ozbiljno nego u doba Dirty Harrya. Gran Torino nije samo priča iz života, Eastwood je odaslao i višeznačne moralne poruke i zaključke. S jedne strane nameće se zaključak da je svijet otišao k vragu, ali i da uvijek postoji nada da će poštenje i hrabrost preživjeti. Mrvica kontroverze krije se u činjenici da Eastwood ovdje konkretno sugerira da vrline ne ostaju na njegovoj bjelačkoj dobrostojećoj djeci, već među imigrantima odanim tradicionalnim vrijednostima.
Inače, ovaj film sniman neposredno nakon još jednog velikog režiserskog uspjeha “Changeling”, najveći je komercijalni uspjeh za Eastwooda uopće, sjajne ocjene kritičara pratili su i rezultati na blagajnama. Uloženo je za današnje vrijeme skromnih 33 milijuna dolara, a vratilo se 270 milijuna, uz čak tri milijuna prodanih DVD-a.
“Eastwood opet kao metafora prosječnog Amerikanca – ovog puta kao mrzovoljni rasist, penzionirani radnik auto-industrije s pivom u jednoj i zapetom puškom u drugoj ruci. Dirty Harry u penziji, pomislili smo, dok nismo shvatili da je jedino radnik umirovljen; Dirty Harry je još uvijek na poslu.” – Roger Ebert, Chicago Sun-Times
