Kako je izgledao i zvučao rock ‘n’ roll godine 1972.? Pink Floyd su imali tehnologiju i najozbiljnije koncepte, Yes i Genesis svu progresivu svijeta, T.Rex sve tinejdžerke Velike Britanije, no Stonesi su imali Micka Taylora u postavi i strast kao pogonsko gorivo: u džepu im je bilo dovršeno kapitalno djelo, Exile On Main St., a na stageu su svirali kao da im životi ovise o tome.
Kada su u sklopu američke turneje s takvim katalogom stigli u Texas i neke od favorita istresli pred tamošnje navijače, bilo je to slavlje primarne rock-energije i autorske kreativnosti u najelementarnijem smislu pojma. Složen od četiri različita nastupa u Forth Worthu i Houstonu, koncertni film Ladies and Gentlemen The Rolling Stones u režiji Rollina Binzera doživio je skromnu kinopremijeru dvije godine kasnije, a onda je, djelomice zahvaljujući Jaggerovom manjku interesa za projekt, nestao iz vidokruga pa su ga zagriženi fanovi kasnije morali loviti po bootlezima slabe i osrednje kakvoće. No sada je napokon dostupan u remasteriranom i obogaćenom izdanju, kao svojevrstan video bonus prošlogodišnjem reizdanju albuma Exile On Main St.
U novom intervjuu dodanom na DVD, najpamtljivija je Jaggerova rečenica kako se plašio da Stonesi uživo ostavljaju traljav dojam – no nikako u ovom slučaju. U usporedbi s kasnijim standardima, tadašnji stage bio je malen i gotovo klupski intiman, a publika se gotovo ne vidi; gledatelj ispred malih i velikih ekrana tako je stavljen u poziciju običnog promatrača koji događaje prati iz mraka dvorane. Sound je poboljšan koliko se to moglo, ali Stonesi – klasična postava uz Nickyja Hopkinsa na klaviru i izvrsna puhačka sekcija u tandemu Jim Price/Bobby Keys – doista zvuče poput Bogova iz bolje prošlosti. Ni traga „traljavosti“, tek mješavina ubojite preciznosti, čvrstoće i silovite nadahnutosti koja ne prestaje od uvodne „Brown Sugar“ do finalne „Street Fighting Man“. Pet pjesama s tada vrućeg Exilea zapaprile su set listu, i teško je odabrati najbolju izvedbu. „Tumbling Dice“ je neobično čuti bez pratećih ženskih vokala („no chicks on that tour, man“), „All Down The Line“ i „Happy“ (s Keefom na mikrofonu) zvuče mladenački gipko, dok country-rocker „Sweet Virginia“ pretkazuje americanu dva i pol desetljeća prije no što je taj žanr službeno uveden na svjetsku rock scenu. „Bezgrešno“ nije riječ koja često opisuje Stonese, no u ovom slučaju to je jedini termin koji opisuje što se tih znojnih večeri ’72 događalo na teksaškim pozornicama.
Denis Leskovar
