«I’m Not There» je po vokaciji art film, zbog svoje složenosti i svojevrsni kreativni nered koji traži apsolutno poznavanje materije kako bi se shvatila poanta
The Weinstain Company/Discovery film&video, 2007., 135 min
Redatelj: Todd Haynes
Uloge: Cate Blanchett, Richard Gere, Heath Ledger, Christian Bale, Michelle Williams, Julianne Moore, Ben Whishaw, Marcus Carl Franklin
Ocjena: 8/10
Kad je u New Yorku potpisao diskografski ugovor s velikom kućom, na pitanje novinara kako je stigao sa srednjeg zapada, Dylan je odgovorio «u vagonu teretnog vlaka».
Istina je bila manje romantična, dovezao se mnogo konvencionalnije i udobnije – limuzinom. Ovaj znakoviti detalj može se pronaći u Kronikama – 1. dio, iznimnim autobiografskim zapisima kojim je Bob Dylan djelomično demistificirao vlastiti lik, jasno se odredio prema događajima, ljudima i vlastitoj umjetnosti iz doba kad je bio poput zatvorene knjige odbijajući komentirati dublje značenje svojih pjesama. Drugim riječima, kroz desetljeća, od samih početaka karijere početkom šezdesetih godina Bob Dylan je i sam, poput vrhunskog spin doktora ili managera, govoreći previše ili ne govoreći uopće, podgrijavao mit o samom sebi, ponekad svjesno ponekad nesvjesno. Nakon što se već gotovo pola stoljeća svijet uvjerava u njegovu glazbenu genijalnost, kroz Kronike doznajemo da je Dylan i majstor pisane riječi. Zašto ne bi bio i izvrstan materijal za film? Čini se da je Toddu Haynesu – redatelju u ovim krajevima najpoznatijem po «Velvet Goldmine», romansiranoj filmskoj posveti Davidu Bowieu – upravo na višeslojnosti Kronika sinula ideja o nužnosti nekonvencionalnog prikaza života Boba Dylana. Ona se, pojednostavljeno, sastoji u tome da ulogu Dylana dodijeli čak šestorici glumaca; crnaca i bijelaca, mladih i starih, žena i muškaraca koji će u jednom kolažu šest priča prikazati šest Dylanovih lica – dječaka koji želi postati pjevač, pjesnika, odmetnika, propovjednika, glazbenu zvijezdu, ponovno rođenog kršćanina. Svaki od likova predstavlja Dylana metaforički, pod drugim imenom i bitno drugačijom vanjštinom; Marcus Carl Franklin, crni dječak kroz ime velikog Dylanovog idola Woodya Guthriea, Richard Gere kao odmetnik Billy the Kid, Ben Whishaw nosi ime pjesnika Arthura Rimbauda… Što se tiče samih izvedbi, Richard Gere se fino uklopio u okruženje art filma i pokazao da vrijedi više od uloga u prosječnim melodramama, uvjerljivost malog Marcusa Carla Franklina (15 mu je godina tek) je iznenađujuća, dok je uloga Dylana na istovremenom vrhuncu slave i nerazumijevanja javnosti u izvedbi Cate Blanchet blizu savršenstva. Ne samo da je od svih drugih glumaca najbliža «originalu» fizički, Blanchet skida Dylana nevjerojatno uvjerljivo.
Haynes je birao one najteže i najintigrantnije faze ranog Dylana; doba formiranja i upijanja pop kulture poput spužve, vrijeme slave čiji pritisak ga je duševno gnječio, razdoblje kad je odbacio folk, elektrificirao se i na koncertima morao slušati povike «Judo!», vrijeme višegodišnjeg egzila u Woodstock, raspada prvog braka, prelaska na kršćanstvo. «I’m Not There» je po svojoj vokaciji art film, zbog svoje složenosti i svojevrsni kreativni nered koji traži apsolutno poznavanje materije kako bi se shvatila poanta, ako ona – izuzev namjere da se na neobičan način prikaže nečiji život – uopće postoji. Osim što je cijeli film jedna velika metafora, dodatnu prepreku razumijevanju može proizvesti konstantno poigravanje s identitetima. Ime Bob Dylan se niti jednom ne spominje u filmu, ali su zato neki drugi suvremenici, pokojnici i oni manje vezani uz samu priču, poput Beatlesa i pjesnika-bitnika Allena Ginsberga nazvani pravim imenima. Kritika je očekivano film dočekala uglavnom s hvalospjevima, prvenstveno zbog hrabrog i inovativnog pristupa, pa i koncentracije jakih uloga jakih glumačkih imena. Ali s «Nisam tu» zaista treba biti oprezan. Ukoliko je to prvi susret s Dylanom u biografskom smislu, mogao bi biti doživljen kao kaos od filma. Još preciznije, činiti se ekranizacijom složenog sna za čije je tumačenje potrebna nekakva freudovska sanjarica. S pročitanim Kronikama, i posebno ako se prije odgleda ekstraordinaran troipolsatni Scorseseov dokumentarac «No Direction Home» o Dylanu, stvari bi mogle sjesti na svoje mjesto. Tu se pohvataju fascinantni fakti, a «Nisam tu» odigra ulogu duhovne nadgradnje, gotovo kao filozofsko pojašnjenje stanja svijesti jednog od najvećih ikona pop kulture. Dakako, u plusove ide izvanredni soundtrack, što s neizlizanim Dylanovim stvarima, što obradama s širom lepezom aktualnih rokera – od Eddiea Veddera do Calexica.
Tihomir Ivka
