Ako je netko s dovoljno strasti i osobne povezanosti mogao napraviti biografski film o nezasluženo povijesno marginaliziranom ženskom bendu The Runaways koji je iznjedrio Joan Jett i Litu Ford, onda je to Kanađanka Floria Sigismondi s karijerom posvećenom snimanju spotova za niz rock veličina, od Bowiea, preko Cure do White Stripes, da nabrojimo samo neke.
Pristup je bio klasičan, pokušala je uspjela rekonstruirati nastanak jednog od prvih žestokih hard rock, proto-punk ženskih bendova i pratiti linearno njihovu priču, od života nezadovoljnih i neprilagođenih teenagerki do uvjetne popularnosti koja je prvotni entuzijazam pretvorila u uobičajeni R’n’R kaos opterećen kreativnim razmimoilaženjima, novcem, drogama i taštinom.
Priča je bazirana na odnosu osnivačice benda Joan Jett i Cherie Currie, pjevačice koja se pokazala vrlo atraktivnom predvodnicom benda, ali i generatorom unutarnjih trzavica. Film je snimljen na njezinoj knjizi sjećanja, a u procesu snimanja sudjelovala je Joan Jett kao neka vrsta savjetnika, što je vjerojatno dosta pomoglo Kristen Stewart da njen lik na velikom ekranu odigra u velikom stilu. Kristen Stewart je glumica na koju se mora računati i izvan “Sumrak” franšize. U red pluseva svakako ide i vizualna retro patina filma, Sigismondi je sa suradnicima vjerno dočarala sredinu sedamdesetih godina.
Soundtrack je također izvrstan, sadrži sveukupno 34 pjesme iz tog doba. Pjesme Runawaysa uglavnom izvode Dakota Fanning i Kristen Stewart na osoben način, puno mekše i ženstvenije negoli Jett i Currie u originalu. One su ionako htjele zvučati što više kao njihovi grubi muški kolege. Film je od kritike dočekan toplo, iako je bilo nekih prigovora na “omekšavanje” originalne priče. Kako je zamijetio kritičar Rolling Stonea, “Runaways kao bend nikad nisu igrale na sigurno. Film igra.”
“U prvom satu zadovoljstvo je biti povučen u valove klišeja rock-filma obogaćenih socio-sexualnim komentarima. Film je najbolji kada funkcionira kroz kontradikciju teenagerskog “sex-for-sale” principa, koji istovremeno napaljuje i straši.” – Karina Longworth, Village Voice
